On priznaje da je još kao dječak bio nestašan, i da je nerijetko pravio probleme i tukao se.
– Samo sam gledao kako ću nekom da zagorčam život! Bio sam toliko nestašan da je mama Bosa često morala da vadi prut. Jednom su kod nas komšije došle “fićom”. Imao sam samo šest godina kada sam otvorio gepek njihovih kola, sipao pijesak u motor i počupao sve kablove. Auto je bio spreman za otpad, a ja sam pobjegao kod druga. Bosa je došla i istukla me – započinje priču di-džej.
On otkriva još svojih nestašluka.
– Jeo sam gumene točkiće automobila, a štapove miksera gurao sam u utičnicu. Moji bi samo čuli jaukanje kad me drmne struja. Jednom zamalo nisam poginuo. Imao sam razne fiks ideje, pa sam tri lutke odnio u auto i glumio da smo porodica. Najveću lutku sam stavio na mjesto suvozača, ona mi je bila žena, a manje lutke su pozadi bile naša djeca. Upalio sam auto i krenuo. Nisam znao gdje je kočnica, pa sam se zakucao u garažu!
Otac tražio DNK test
Zola priča da je rođen u Srbiji, a potom je s majkom Bosom otišao u selo Pojezna u BiH, gdje su imali kuću.
– Mama je zatrudnjela tokom rata, pa su je baba Ljubica i djeda Živojin poslali u Sremsku Mitrovicu kod rođaka, da se tamo porodi. Čim me je donijela na svijet, vratili smo se u Pojeznu. Tu sam živio do devete godine, a onda sam se sa majkom preselio u Derventu.
Tek sa 12 godina upoznao je oca Dragomira.
– Majka i otac su se zabavljali još od srednje škole, bila je to velika ljubav. Međutim, djeda je tatu sklonio u Njemačku zbog rata. Otad mu se izgubio svaki trag. Bosu nisam ni pitao za oca, jer nisam znao ni šta ta riječ znači.
Kad je krenuo u šesti razred, majka mu je ugovorila sastanak s ocem.
– Mamina drugarica ju je nagovorila da pozove oca i upozna nas kako bi me priznao. Rekla joj je: “Boso, pa nisi ti neka kurva da tvoj sin nema oca. Za vašu ljubav je znao cijeli grad.” Dogovorili su se da se nađemo u piceriji. Imala je tremu. Kupila je i sebi i meni novu garderobu, htjela je da ostavi utisak. Mi smo prvi došli. U jednom momentu sam ugledao crveni pasat njemačkih registracija. U kolima su bili čovjek i crna žena. Parkirali su se, a mama je tiho rekla: “To je on.” Došao je sa drugom ženom. Pozdravili smo se hladno jer nikakav osjećaj nisam imao za njega, a ni on za mene. Nije me zagrlio, samo mi je pružio ruku.
Tog dana su se, na zahtjev Dragomira, dogovorili da sledećeg mjeseca urade DNK test kako bi se utvrdilo njegovo očinstvo.
– Insistirao je na analizama, vjerovatno na nagovor žene, jer mislim da joj je negirao da sam mu dijete. Kada je ponovo došao iz Njemačke da uradimo DNK, tata je rekao: “Bolje vama da dam 1.500 evra koje bih morao da platim za troškove analiza, zato što sam siguran da si moj.” Izašli smo iz bolnice, sjeli u auto, a on mi je rekao: “Lazo, ako te neko pita, reci da imaš tatu.” Iako mu je Dragomir kazao da konačno ima oca, to je ostalo samo na riječima… Osim što je do njegove 18. godine plaćao alimentaciju od 100 evra mjesečno, nije se interesovao za svoje dijete.
– Ni danas nemam očevu ljubav i ne znam šta to znači. Ne mogu da shvatim kako nije imao potrebu za mnom. Nikad me nije pozvao kod njega u Njemačku, odveo na planinu, u banju, na more… Neshvatljivo mi je da ga ne zanima da li sam bolestan, šta doručkujem, da li sam u opasnosti, gdje sam se probudio, da li se drogiram, kockam, bodem u venu, jesam li dužan nekome… Imam dvije polusestre, a vidio sam ih dva puta u životu. Pa i njega sam vidio možda 10 puta. Ne čestita mi rođendane, Novu godinu – kaže Zola.
Zola nosi majčino prezime, pošto mu otac nije dao svoje. Umjesto njega prezime mu je ponudio Dragomirov otac, djeda Živojin.
– Kada sam stupio u kontakt sa tatom, upoznao sam i njegove roditelje. Djedi je bilo drago što ima unuka, pa sam s vremena na vrijeme odlazio kod njih. Djeda me je jednom pozvao da s njim popijem rakiju, pa mi je rekao: “Da li bi ti uzeo naše prezime Marić? Kupiću ti stan i auto koji poželiš.” Rekao sam mu: “Ne mogu! To bi bilo kao da sam se popišao po djedu i babi koji su me odgajili i prihvatili kada niko nije.” Tu se završila svaka priča. Naravno da mi nije kupio ni kola, ni stan, možda mi je nekoliko puta dao po 50 evra, a imao je mnogo para. Želeo je da živim kod njih, ali nisam htio. Meni su baba i djeda s majčine strane sve pružili, prvi sam u selu imao motor. Ma imao sam sve, osim očinske ljubavi. A nekada mi je bio neophodan tata, da me uhvati za uvo i kaže: “Alo, nemoj da ideš tamo.” Govorila je to meni i Bosa, ali je nisam slušao. Drugačije je kad kaže otac. Zato nikad ne bih ostavio svoje dijete i uradio mu ono što je meni moj tata! – kaže Zola, prenosi Informer.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu