U želji da podsjetimo i neke mlađe generacije možda upoznamo sa učenim ljudima koji su živjeli, radili i stvarali u Banjaluci, i kao takvi ostavili nemjerljiv trag u istoriji grada, Srpskainfo će svake sedmice objaviti po jednu biografiju velikana ovog grada.
Seriju tekstova pripremamo u saradnji s mladim književnikom Milošem Štrkićem, koji je nedavno objavio drugo izdanje knjige “Velikani grada na Vrbasu”.
Albreht fon Šindler
Albrehtov otac Eduard bio je pruski oficir, strogog držanja i oštrog karaktera, ponosan na titulu barona koju su mu u amanet ostavili preci. Njegova majka Salomeja, Maloruskinja, bila je zaslužna što je Albrehtovim venama tekla „slovenska” krv.
Nakon završene osnovne i srednje škole Albreht se upisuje na Vojnu akademiju, iz koje 1911. godine izlazi kao artiljerijski potporučnik. Igrom slučaja odmah dobija prekomandu koja će mu odrediti dalji tok života. Na hartiji je pisalo Banjaluka.
U to vrijeme Bosna je bila utočište mnogim Srbima nosiocima ideje ujedinjenja slovenske braće, ali svakako ne mjesto započinjanja blistave vojne karijere jednog austrijskog barona.
Zbog velikog čuda ili zbog slovenske krvi koja je tekla njegovim venama, Albreht zapostavlja svoje kolege i sve više se druži sa Srbima. Tako će 1912. godine na svetosavskom balu, svečanosti najpoželjnijoj za započinjanje ljubavnih veza, upoznati lijepu Banjalučanku Jelenu Bućin. To je bila ljubav na prvi pogled. Mladi Albreht nije oklijevao, već joj je odmah ponudio vjerenički prsten. Bez obzira na prijetnje njegovih roditelja, vjenčanje mladog para je održano, ali nije bilo baš za pamćenje. Njegovi roditelji, nikako nisu mogli prihvatiti da se njihov sin, plave krvi, ženi tamo nekakvom provincijalkom i još pritom Srpkinjom.
Ljubo Babić
Da bi pokazao svoju ogromnu ljubav, a roditeljima u inat, Albreht mijenja vjeru i ime. Okreće novi list u svome životu, postaje pravoslavac i uzima ime svog najboljeg srpskog prijatelja – Ljube Babića.
Odriče se oficirskog mundira i epoleta, te svu svoju pažnju i ljubav posvećuje svojoj Jeleni. Kako to ponekad biva, bračni spokoj ne potraja dugo. Razlog je bio Veliki rat. Kako je Ljubo bio austrougarski vojni obveznik, njegova komanda ga šalje u kaznenu ekspediciju na Srbiju.
Prije odlaska na front supruga Jelena mu je rekla: „Nemoj se tući protiv Srba i Rusa. Gledaj da se na svaki način predaš i pređeš na njihovu stranu.“
Zahvaljujući snalažljivosti, neposredno pred Cersku bitku Ljubo prelazi na srpsku stranu. Pored drugova koji su s njim dobrovoljno pošli, on je donio srpskoj vojsci tada najvredniji poklon – dva topa. General Mišić ga raspoređuje u Timočki artiljerijski puk. Nezadovoljan svojim položajem, traži premještaj u odred slavnog vojvode Vuka, što na kraju i uspijeva. Učestvuje u mnogim vatrenim okršajima, rame uz rame sa svojim srpskim prijateljima, pokazujući svoju odlučnost da u ovome ratu dokaže da je Srbin i da se svom dušom tako osjeća.
S topovima preko Albanije
Nakon velikih pobjeda dolazi i kobna 1915. godina, kada se srpska vojska povlači preko krševitih bespuća Crne Gore i Albanije, ostavljajući iza sebe leševe žena, staraca, djece, vojnika… Usljed nemogućnosti daljnjeg kretanja srpske artiljerije, dolazi naredba da se onesposobe jedini srpski aduti – topovi.
Ljubo se oglušuje o naredbu i sa nekolicinom drugova prenosi rastavljene topove duž Albanije, sve do mora.
Nakon rehabilitacije na Krfu odlazi na Solunski front, gdje uzima učešće u Veterničkoj bici. Tu pokazuje nesebičnu požrtvovanost, neizmjernu hrabrost i odlično umijeće komandovanja.
Kraj Prvog svjetskog rata nije bio kraj svim patnjama i mukama Ljube Babića. Bio je svjedok kako njegovi dojučerašnji neprijatelji, Slovenci i Hrvati, tako lako dobijaju činove i položaje, za razliku od njega koji je iz rata izašao kao potporučnik. Svi ovi nedostaci, koje je uočio i veliki srpski prijatelj Rudolf Arčibald Rajs, ponavljaće se kroz kasniju srpsku istoriju i donijeti još veće neprilike i probleme.
Zlostavljanja u logoru
Zbog raznih afera vezanih za njegovo ime, Ljubo ne uspijeva da položi praktični ispit, te čin majora dobija tek na urgenciju kralja Aleksandra Karađorđevića, prijatelja sa Solunskog fronta. Poslije dvije decenije mira, koji je doduše bio ispunjen čestim trzavicama, dolazi novi rat, ovog puta mnogo gori nego onaj 1914. godine.
Slom Jugoslovenske kraljevske vojske pukovnika Ljubu Babića zatiče u Skoplju. Uspijeva da izbjegne zarobljavanje i pridružuje se generalu Milanu Nediću i njegovoj novoosnovanoj vojsci. Povjerena mu je komanda nad Sedmim oružanim odredom, jednom od najelitnijih jedinica Nedićeve vojske. Babić učestvuje u mnogim okršajima protiv komunista, a nerijetko i protiv Pećančevih četnika, Jugoslovenske vojske u otadžbini i Nijemaca. Na prostoru koji je bio premalen za toliki broj „vojski“ nerijetko se pucalo i prema prijateljima i prema neprijateljima. Nedugo nakon stavljanja generalskih pletenica, 1942. godine hapse ga njegovi sunarodnici Nijemci.
Otmica
Život mu spasava general Nedić, te Nijemci Babića šalju u logor Osnabrik, gdje preživljava najveća fizička i psihička zlostavljanja, kako od neprijatelja tako i od zarobljenih Srba. Zbog teškog zdravstvenog stanja kratko boravi u bolnici, iz koje odlazi u logor Hamebulg, gdje ga zatiče kraj rata.
U poratnim godinama osniva krojačnicu u Minhenu, u kojoj okuplja jugoslovenske emigrante i bavi se nacionalnim radom. Komunističke vlasti tražile su izručenje Babića, što su američke vlasti uporno odbijale. Nažalost, „oznaši” ga otimaju i krišom dovode u Jugoslaviju.
Slijedio je montirani sudski proces, u kome je na Babićeva pleća bačeno više hiljada žrtava, čak i jedno silovanje. Osuđen je na smrtnu kaznu, oduzimanje imovine i građanske časti. Izvršenje kazne je obavljeno 2. septembra 1946. godine na mjestu koje je do današnjeg dana ostalo pod velom tajne, kako političke tako i istoriografske.
Slovenska krv
Veliki Srbin plave krvi Ljubo Babić proživio je mnoge srećne trenutke sa Srbima, kako u rovovima, pod pljuskom granata i metaka, tako i za slavskim i svatovskim stolovima. Ali zasigurno najljepši trenutak u njegovom životu jeste onaj kada je na svetosavskom balu uočio prefinjenu siluetu svoje buduće supruge Jelene Bućin.
Za tu ljubav na prvi pogled bila je i te kako zaslužna „slovenska krv”, ali i Jelenina ljepota, koja je mladog oficira bacila na koljena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu