Ovo stablo, najstarije u Bereku i okolini, veoma je znamenito, pričaju mještani koji se ispod lipe, u školskom dvorištu, rijetko okupljaju. Dolaze tu uglavnom tokom zimskih svetkovina, u vrijeme izbora ili seoskih sastanaka.
Od kada je škola zatvorena, život ispod lipe je, kaže Mirko Ljubojević, nekako utihnuo, ugasio se, zamro…
Moja majka Bosiljka je nekada ovdje bila učiteljica, stanovali smo u školskom stanu, tu ispod lipe provodili mnogo vremena. Sjećam se, podalje u istom dvorištu bila je još jedna stara lipa. Na odmoru ili časovima fiskulture često smo trčali od lipe do lipe. To je bila naša društvena igra i sportska disciplina – ispričao nam je Ljubojević.
Njegove komšije i bivši školski drugovi različitih generacija Nedeljko Sladojević, Nenad Balaban, Lazar Stojaković, Siniša Jojinović, Bogdan Džakula i drugi prepričavaju uspomene na lipu, njenu visoku krošnju i debelo stablo.
– U tim krošnjama uvijek je bilo pčela i pčelinjaka, ptičijih gnijezda i kojekakvih čudesa prirode. Na lipu smo se pentrali takmičeći se ko će dosegnuti što veću visinu, zaviriti u gnijezda svrake, žune, duplju vrapca ili izvući pčelinje saće puno meda iz rupe u prvim rašljama. To je raspaljivalo našu maštu do neslućenih visina – priča Sladojević.
Nenad Balaban pričom o lipi vraća društvo u doba Drugog svjetskog rata, pozivajući se na svjedočenja starijih.
– Na stablu su i sada vidljive brazgotine i deformacije nastale tokom Drugog svjetskog rata. Lipu je tada pregazio njemački tenk, u vrijeme ofanzive na Kozaru, a Nijemci i ustaše zapalili školu. Ipak, lipa je sve to preživjela i ranjena, kao ranjen čovjek, nastavila da raste i buja. I sada svakog proljeća bogato procvjeta, polenom privlačeči pčele, ali i mještane koji beru cvijet i od njega prave čaj i meleme – kaže Nenad Balaban.
Berečki đaci, pamti Lazar Stojaković, u jesen su imali veliku obavezu da, po zadatku učiteljice Bosiljke, svakodnevno sakupljaju lišće ispod lipe. Bilo ga je, veli, sepetima, koje su nosili u obližnji šumarak, jer je školsko dvorište uvijek moralo biti uredno.
– I sada, mnogo godina kasnije, svakog proljeća miris lipovog cvijeta zapljusne selo i širi se na daleko. Taj miris budi naše upomene na detinjstvo, školske dane i vreme beskrajne sreće i zadovoljstva. Ljeti, ovdje, u debelu hladovinu navrati po neki biši đak s flašicom rakije u unutrašnjem džepu, da malo popije i odmori, naslonivši leđa na deblo stare lipe – pripovijedaju Berečani, odlučni da sačuvaju znamenitu lipu i uspomene koje je ih vežu za ovo stablo i školu.
Njemačka peć u školi
U školi u Bereku je stara njemačka peć, još uvijek u funkciji, koju su mještani kupili poslije Drugog svjetskog rata od jedne ovdašnje porodice, navodno od Marije Đuđić. Otplatili su je prodajući guske, tuke, patke, kokoške i drugu živinu.
U peći je izgorilo mnogo lipovih suvih grana, ali i ostalog drveća u blizini, koje su učenici, zajedno sa školskim poslužiteljem, svakodnevno sakupljali.
– Naša želja je da obnovimo školu, zaštitimo lipu i sačuvamo peć kao tri znamenitosti našeg sela – kaže Jovo Dragojević, jedan od najaktivnih članova Mjesne zajednice Berek.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu