Tako priču počinje Zoran Pajić, obnovitelj znamenite Kostine gostione, koju je, u duhu novog vremena, preimenovao u Kosta bar. Nalazi se na uglu Srpske varoši, blizu pravoslavne crkve. Na zidovima fotografije, snimljene prije jednog vijeka. Tu je, očigledno, pisana srpska istorija. Nije ni čudno, jer je Kostina gostiona, pripadala je tadašnjoj Srpskoj varoši.
I Kosta, kao i njegove komšije, Čubrilovići, Vidovići, Subotići, Malići i drugi, bio je značajna ličnost. Tamnovao je u Aradu, tokom Prvog svjetskog rata a skončao u ustaškom logoru Stara Gradiška, u Drugom svjetskom ratu.
Kosta Davidović je moj pradjed, pohvalio nam se Zoran Pajić, za Pašićevim stolom. On je ovdje, u kući koja je autentična, početkom dvadesetog vijeka otvorio gostionu. Zato sam, u čast uglednog pretka, ovom objektu dao njegovo ime, Kosta bar.
-Ja sam svoga oca Ratka pitao, kako se zvala gostiona, jer se o tome uvijek pričalo u mojoj porodici, a on je odgovarao lekcijom iz istorije. Govorio je o stradnaju naše porodice, o žrtvi njegovog djeda a moga pradjeda. Nisam to tada mogao da shvatim, tu njegovu priču, ali sam upamtio sve što mi je govorio. Mnogo godina kasnije, kada sam ja porastao a ponovo došla teška vremena, nekako mi se sve, samo kazalo.
Tako pripovijeda Zoran Pajić, koji je svaki kutak Kosta bara, uredio kao da je muzej njegove porodice i Gradiške, istovremeno. Pronašao je porodične fotografije, muzejske dokumente, pisma na požutjelim hartijama.
-U blizini su živjeli a u kafanu svraćali mnogi, ugledni stanovnici Gradiške koji su ostavili dubok trag u srpskoj istoriji. Preko puta, stanovao je Vaso Vidović, učesnik Berlinskog kongresa, sasvim blizu bila je kuća porodice Čubrilović, stotinjak metara dalje, pored crkve bile su kuće porodice Subotić, u istom naselju, stanovao je i proto Dušan Subotić, koji je postradao zajedno sa banjalučkim vladikom Platonom, početkom Drugog svjetskog rata…
Dokumenti
Prema crtežu iz 1889. godine, postavljenom na zidu, objašnjava Zoran, kao da nas i svakog gosta vodi u davnu prošlost, vidljiv je autentičan izgled dijela srpske varoši, dužine 57 metara, gdje se nalazi i Kosta bar. Ova ulica kao i druge, koje su činile tadašnju Srpsku varoš, završavale su kod Srpske pravoslavne crkve.
Mnogi od tadašnje gradiške gospode, imućnih trgovaca, učenih ljudi, koji su ovdje živjeli pred Prvi svjetski pa sve do Drugog svjetskog rata, uveliko su stradali. U Prvom svjetskom ratu oni su odvedeni u logor Arad a u Drugom, njihovi rođaci i potomci, u Staru Gradišku i Jasenovac.
Dva rata i svjetske sile, pomeli su srpsku varoš u Gradiški, izbrisali mnoge tragove, razorili njeno postojanje ali su potomci, uglavnom bježeći u Srbiju, sačuvali uspomenu i zato sada ponovo o tome svjedočimo.
Sačuvano je pismo koje je Zoranova prabaka Ana a Kostina supruga, 1917. godine pisala Kotarskom uredu, u vrijeme Kostinog tamnovanja, tražeći točarinsku dozvolu ili, kako bi danas kazali, dozvolu za rad.
Ona je navela da zbog oskudice, moli za dozvolu, kako bi mogla izdržavati četvoro djece.
Zanimljiv je odgovor, upozorava Zoran ukazujući na i ovo pismo na zidu.
-Naime, Austrijanci su napisali mojoj prabaki da protiv moralnog ponašanja moliteljice, ne može se ništa navesti, ali je ta gostiona prije rata, za gnijezdo političara važila, pa je Kotarski ured nužnim pronašao tu birtiju zatvoriti a Kostu Davidovića u Arad otpremiti.
Svi poznati trgovci su tada pohapšeni. Kosta je bio veoma blizak sa Vasom Vidovićem, narodnim tribunom, prijateljem Petra Kočića i ujakom Jove Čubrilovuća, oca Vasinog, Veljkovog, Brankovog, Stakinog i ostalih Čubrilovića.
-Kafana je otvorena 1909. godine, a u toj kući je rođena moja baka Smilja, godinu prije. Dugo sam vjerovao da je gostiona otvorena 1911. godine ali, na osnovu Bosanskog glasnika, u posjedu Zavičajnog muzeja, neosporno je utvrđeno da je Kosta Davidović otvorio gostionu 1909. a početkom naredne, 1910. godine dobio šestomjesečnu točarinsku dozvolu – navodi Zoran Pajić podatke predočavajući dokumente, koji to potvrđuju.
Ta dozvola, takozvana točarinska, sada postavljena iznad šanka u Kosta baru, odnosi se na period od 1. januara do 31. juna. U njoj je navedeno da je dopušteno točenje piva, vina, rakije, ruma, likera i raznih špirita. Pečat je sa datumom 21. 12. 1909. godine. Zanimljivo je, da osim adrese i broja piše i Varoš, ali ne Srpska, jer su vlasti, u to vrijeme, zabranile sve štzo je imalo oznaku srpskog.
Stara fotografija
Znamenita je fotografija, na zidu u Kosta baru, nastala je 1936. godine, prilikom venčanja Kostinog sina Živka i snahe Veselinke, poreklom iz Mohova kod Vukovara. Na fotografiji, osim njih dvoje i Koste, prepoznatljivog po šeširu, su još Kostine kćerke Smilja sa suprugom Kostom Pajićem i Anka sa kćerkom Verom.
Zoran Pajić, Smiljin unuk nam objašnjava sudbine, svojih predaka, koji su većinom životne okončali u velikim mukama, kao zatočenici obližnjeg logora u Staroj Gradiški, u vrijeme NDH-a 1944. godine.
-Djevojčica sa ove fotografije, Ankina kćerka Vera, zajedno sa mlađom sestrom Božanom likvidirana je u logoru Stara Gradiška, u jesen 1944. godine. Vera je imala 15 a Božana 12 godina. Istu sudbinu doživjela je i njihova majka Anka kao i Kosta, moj pradjed. Moj djeda Cvijo Pajić, ubijen je istovremeno, na porodičnom imanju u Mrčevcima, u Lijevče polju – priča Zoran Pajić, koji je, mnogo godina kasnije, shvatio teret kojeg nosi njegova porodica.
O tome Zoranu je, kaže, mnogo puta pričao otac Ratko. Pamti jednu od tih priča, o danima i događajima koji su zauvek urezali duboku i tešku ranu.
– Baka Smilja je pokušavala doći do oca, sestre i sestrine djece, u Staroj Gradiški, u logoru. Ponijela je hranu se brzo vratila kući, uplakana, jer ih nije našla. Shvatila je, da je za sve kasno, da ih više nikada neće vidjeti.
Ovaj događaj naš sagovornik opisuje još detaljinije, prepričava okolnosti hapšenja Kostine porodice.
Partizani su 1944. godine, na jedan dan oslobodili Gradišku. Dan kasnije, potisnuti su a ustaše su ponovo ušle u grad. Nastala je velika odmazda prema srpskom stanovništvu. Moj pradjed Kosta, imao je mogućnost da pobegne ali je kazao, nekom Goliću iz Kozinaca, koji ga je pozvao da bježi, neće mene, ja sam stariji čovek, zašto bi mene ubili.
Prevario se, došli su i sve ih odveli u logor. Kuću su opljačkali i razorili. Zanimljivo je, kako je moja baka Smilja, 1946. godine, šivaću mašinu singericu pronašla u Novoj Gradiški i donijela kući. Ona je i sada, jedan od dragocjenih eksponata u Kosta baru.
U Kosta baru, gdje se na svakom mjestu prepoznaje cijeli vijek, i duže od toga, nedavno je snimljena i prva epizoda dokumentarno-igrane serije „Srpska varoš“, gdje je narator glumac iz Gradiške Zlatan Vidović. I njegovi preci živjeli su ovdje, u blizini, u gradiškoj varoši.
Kostin autobus
Kostin autobus, iz 1930. godine, takođe je na jednoj od fotografija koje Zoran čuva. -Moj pradjed je imao je i autobus, vozio na relaciji Gradiška – Okučani.
On je na poleđini originalne fotografije napisao, ševrolet 1930/31. godina, cijena 110 hiljada dinara. Toliko je autobus koštao.
Vozna karta po putniku bila je 20 dinara, za sjedišta u prednjem i 18 dinara u zadnjem dijelu autobusa – zapisano je na poleđini fotografije koju čuva Zoran Pajić, kao dio znamenite istorije svoje prodice i grada na Savi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu