Razvijeni svijet kojem težimo ne razmišlja tako, niti je ikada razmišljao, pa se stoga postavlja logično pitanje kuda to ide naša zemlja, gdje se to kreće naš narod?! Za one koji iz nje žele da uče, istorija je zaista učiteljica života i kao takva može bitno da utiče na formiranje mentalnog sklopa kompletnog društva. Kada joj se ravno pogleda u oči i kada se bez bilo kakvog uvijanja priznaju greške i iz njih se izvuku pouke, istorija može da bude sjajan putokaz u budućnost.
Međutim, kada se istorija upotrebljava kao sredstvo za postizanje ciljeva, dobija se društvo u kojem politička, ekonomska, kulturna i obrazovna devastacija postaju normalnost, a široki i moderni pogledi na svijet, obrazovanost, pristojnost, individualnost – društvena anomalija. Istoriju treba poznavati i poštovati je, ali jedno društvo sebi ne smije dopustiti da bude i njen rob.
Zahvaljujući nedostatku individualizma odnosno naslledstvu teških okova društvenog kolektivizma, političari u Bosni i Hercegovini otkrili su da je pozivanje na istoriju, tradiciju i autoritativnost, te stvaranje osjećaja konstantne ugroženosti od “njih”, dobitna kombinacija za osvajanje vlasti. Takva situacija je dovela do pojave da danas vlast ne osvaja onaj ko je stručan, obrazovan i ugledan. Politički vođa u BiH može da bude potpuno neobrazovan, neupućen, bahat, pa čak i nevaspitan, samo ako je dovoljno ”patriota” i ako šakom o sto udari dovoljno jako. Obrazovan i pristojan političar danas je – incident.
Na tom tragu, pitanja kao što su npr. Velika Srbija ili ugroženost i nestajanje Republike Srpske političari ne potežu iz istinskih strahova koji danas, realno gledano, nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Naprotiv, to rade iz razloga što im takva retorika straha i igre na kartu nacionalizma, koja se nerijetko graniči sa šovinizmom, donosi izbornu dobit, tj. vlast odnosno – moć koju koriste za vlastite potrebe i uticaj. Upravo to je oružje koje BH političarima kao “velikim patriotama” pomaže da pred svake izbore sakriju činjenicu da se BiH, zajedno sa svojim entitetima kao integralnim dijelovima, u ekonomskom smislu, nalazi na aparatima. Međutim, patriotizam se ne dokazuje riječima već djelima – istim onim koja kod nas godinama ne postoje.
S druge strane, institucije ove zemlje na svim nivoima, kao i sistem u cjelini, iz ugla političara se, već godinama unazad, posmatraju kao “zlatna koka” i sredstvo za lično bogaćenje. Najopasnije, međutim, u svemu tome je što takvo razmišljanje polako ulazi u mentalni sklop i psihologiju običnog čovjeka, a bahatost, kriminal i korupcija se posmatraju kao normalnost i poželjan način razmišljanja i ponašanja. U isto vrijeme, događa se interesantan fenomen da, što je države i entiteta na bilbordima i zastavama više, suštinski ih je sve manje.
Političari u BiH svoje stavove dominantno temelje na tome šta narod želi da čuje, a ne na onom što bi za njega trebalo da urade. Sve dok je tako prilike da BiH krene naprijed i napusti tamne hodnike kolektivističke istorije biće veoma loše.
Međutim, treba napomenuti i to da građani u svojim rukama drže demokratski ključ koji uvijek mogu da upotrijebe. Da li će se i kada na to i odlučiti, pokazaće – vrijeme.
Darko Kuzmanović, politikolog
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu