Jarac Aplinac ili kako ga domaćin zove još i Slovenac, ima predvodničku ulogu i počasno mjesto, ali za njega Slavko ima posebno poglavlje u priči. Na svakom mjestu, u štali, šupi, na tavanu, na sijenu, u vrtu, sa grana starih stabala razliježu se kukurikanje, blejanje, rika, lajanje, mjaukanje…
Svako se svojim glasom oglašava, objašnjava ovaj vrijedni domaćin ambijent u svome dvorištu koji ga čini veoma srećnim i zadovoljnim. Od kada je, kaže, davnih godina, ostao bez posla u „Mašinskom servisu“ u Novojoj Topoli, opredjelio se za poljoprivredu i život na selu. Uredio je imanje, uzorao i zasijao njive, zametnuo svakojaku živinu da mu dan ne bude prazan i nepodnošljivo tih.
Svega imam i sve me to veseli. I moje životinje osjećaju moju ljubav i pažnju. Kada se vraćam kući gdje nakon smrti roditelja živim sam, nastaje sveopšte veselje i oduševljenje. Svaka životinja se oglašava svojim glasom i juri prema meni. Za časak me okruže, gurkaju me, bore se da mi budu što bliže, ližu i kljuckaju po rukama i po licu – priča Slavko, posebno ponosan na ovcu romanovske rase koja je ojanjila četvorke. Mladunčadi imaju desetak dana ali su živahni i trčkaraju po štali.
– Planiram proširiti stado ovaca, jer imam mjesta za ispašu. Isto tako planiram i povećati broj koza kojih sada imam desetak. Želim proizvoditi više kozjeg mleka jer se ono ovdje traži a nema dovoljno. Smatram da bih ga imao gdje prodati – opisuje Slavko Brkić svoje životinjsko carstvo i iznosi ambiciozne planove.
Ovaj saobraćajni tehničar u potpunosti je posvećen poljoprivredi, a u pauzama teškog rada na njivama, kada ugasi traktor ili kamion kojim do obližnjih pijaca prevozi svoju robu, po dvorištu paradira sa jarcem kapitalcem. Kaže da ga je kupio prije nekoliko godina, kada je imao dvadesetak kilograma, a sada je jarac postao rekorder sa preko stotinu kilograma.
– Moj jarac Boško jak je kao konjče, kuda on naumi, tu prepreke nema. Dobre je naravi, ne grize, ne bode i ne udara ali je tvrdoglav, gori od najgoreg magarca. Kada on u selu osjeti koze, taj će preko gore i preko vode, niko mu na put stati ne može. Ne vjerujem da u cijelom Lijevču pa i Potkozarju ima veći i ljepši jarac od moga Boleta, moga Alpinca i Slovenca, bar ja nisam nigde vidio a bio sam na mnogim sajmovima – priča Brkić snažno pridržavajući jarca u dvorištu kojem se ograničavanje bilo koje vrste ne dopada te kopa nogom, gura i vuče da se izbavi iz snažnih ruku svoga gazde.
– Ne bih ga prodao nipošto, a bilo je ponuda. Daju novac ili drugu stoku u zamjenu ali nisam prihvatio. Kako bih bez Boleta. Kada nisam kod kuće, on je gazda i predvodnik, za njim idu sve životinje, koze, ovce, teladi pa čak i kokoške i pilići. Zato mi je naveče lako sve svesti u štalu jer za jarcem, kao po komandi, sve ide – opisuje Brkić svoju svakodnevicu među životinjama. On kaže da su mu one, poslije gubljenja radnog mesta u državnom preduzeću, poslije teških ratnih dana i drugih životnih nedaća, pomogle da sačuva mentalno zdravlje, da se okrene lepšim stranama života i sveta te hrabro, sa više optimizma krene u osvajanje novih životnih ciljeva.
Zapuštena domaćinstva
Veći broj doamćinstava u Donjim Karajzovcima je opusteo, a imanja zapuštena. Ta mesta su, smatra Slavko Brkić, idealna za ugoj koza i ovaca jer ove životinje imaju dvostruku ulogu, mogu se prehraniti i urediti pustare.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu