Cilj objavljivanja zvanične statistike, u vremenima kada se iz kupovine vraćamo sve tanjeg novčanika i sve lakših cegera, jeste da stvori psihološki privid kako dobro živimo. Uporedo s tim, još od 80-ih godina prošlog vijeka, političari nas kao malu djecu uvjeravaju kako je kod nas veće blagostanje nego u Švajcarskoj (prisjetite se Miloševićevih izjava) ili skandinavskim zemljama (lideri svih bivših ex YU zemalja od rata do danas), da su nam struja, voda, obrazovanje ili nešto četvrto najjeftiniji u regionu (pa i šire). Pri tome im nikada ne padne na pamet da upoređuju prosječne plate, jer bi se njihova šarena laža srušila kao kula od karata.
S druge strane, recimo, sindikalci u svoju potrošačku korpu stavljaju i neke stvari kojih se zvanična statistika odrekla, koje možda smatra luksuzom za običnog građanina.
Istina je, naravno, negdje između.
Usko vezani za potrošačku korpu su i podaci o inflaciji. Ovdje već nemamo nezvaničnu, „sindikalnu inflaciju“, ali ako bi je gledali u svjetlu potrošačke korpe, što je sasvim legitimno, onda je situacija svjetlija nego što to zvanično izgleda.
Tako je sindikalna potrošačka korpa za jun u odnosu na maj skuplja za 0,001 odsto, dok je inflacija, prema Agenciji za statistiku BiH, sto puta viša i iznosi 0,1 odsto.
Kako dolazi do inflacije? Jedan od razloga je da količina novca u opticaju (brže) raste od količine proizvedene robe ili usluga, što dovodi do veće potražnje od ponude i, shodno tome, poskupljenja. Ali, reći ćete, u BiH se doštampavanje novca strogo kontroliše, zbog čega ga nema u onom obimu koliko ga žele budžetske institucije. Zaključak bi se se u tom slučaju sam nametnuo: ako je količina novca gotovo ista, a dolazi do povećanja cijena, to je siguran znak da privreda posrće i nudi sve manje robe i usluga. Zaboravili bismo u tom slučaju još jedan nepovoljan momenat, na koji ukazuju stručnjaci: kada već ne mogu da doštampaju novac, budžetske institucije ga nemilosrdno upumpavaju kreditima. Kada tako nešto godinama radite, nema te privrede koju nećete baciti na koljena.
Ima istine i u tome da kod nas ne vrijede mnogo tržišna pravila, ustoličena od davnina. Pogledajte samo koliko novoizgrađenih stanova nije prodato i koliko novih se gradi. Umjesto da cijene kvadrata padaju, vlasnici ih tvrdoglavo drže na nivou iz srećnijih vremena. Što je još gore, nekada jednosobne stanove sada prekrštavaju u dvosobne, baš kao što trgovci smanjuju gramažu na proizvodima, jer to prolazi kod naroda koji, kada malo dođe do para, ne pita koliko šta košta.
To je već tema za stručnjake iz ekonomije i drugih profila.
Dobro je da postoji inflacija, mnogo bolje od deflacije, jer samo tako, kada se kreće u rasponu do dva ili tri odsto godišnje, blagotvorno utiče na razvoj privrede.
Međutim, kada neko tvrdi da inflacije gotovo nema, a vi djetetu ne možete da kupite kartu za bioskop, knjige za školu ili patike, sigurno se zapitate ko je ovdje lud i da li vi ne umijete s parama. Ne brinite, sve je u redu s vama. Živimo u vremenima kada novac gubi na vrijednosti, ali mnogo sporije u odnosu na obraz onih koji nam jedno govore sa ekrana, a iza leđa nam se smiju.
Samo, zaboravljaju da ko se posljednji smije…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu