Tako se ova opština, u kojoj na prostranstvu od 780 kvadratnih kilometara živi jedva 1.000 stanovnika, našla u klopci, a dva pogranična planinska sela doslovno su odsječena od svijeta.
Ni ekipa Srpskainfo nije se uspjela probiti do sela Uništa i Tiškovac. Ova dva sela administrativno pripadaju Grahovu i Federaciji BiH, ali jedini put do njih vodi preko Hrvatske, jer su od BiH odvojena visokim planinama, koje su neprohodne, čim padne snijeg. A u Hrvatsku je, opet, građanima BiH, zbog epidemioloških mjera, zabranjen ulaz.
– Nema vam sad do tamo prolaza, dok se ne otvori granica. Ili do ljeta, kad se do Tiškovca može šumskim putem, preko planine, ali samo džipom. Ova obična auta ne mogu, nema šanse – objašnjava Marina Dobrijević.
Gospođa Marina je dobro upućena u lokalne prilike, ne samo zato što drži najposjećeniju kafanu u Grahovu, u kojoj se saznaju sve mjesne novosti, nego i zato što je rođena i odrasla u Tiškovcu.
Udala se u Grahovo i ovdje skućila, poodavno, ali i danas u Tiškovcu žive njeni roditelji i rodbina. Tako i ona ima pograničnu dozvolu za kretanje i čarobni ključ, uz pomoć kojeg, prelazeći po nekoliko puta državnu granicu, uspijeva da dođe do svojih, kada treba da ih odveze doktoru ili u kupovinu. Ali i to će, tek kada okopni snijeg. Sada nema mrdanja. Gdje se ko zadesio tu i ostaje.
– Ka Tiškovcu idemo iz Strumice, seoskim putevima. A ti su putevi na nekoliko mjesta presječeni državnom granicom, naravno bez graničnog prelaza. Tu su postavljene rampe, a mi imamo ključeve da te rampe otključamo, pa kad prođemo, opet ih zaključamo – objašnjava Marina.
Dodaje da to s putevima nije najveće čudo: jednom njenom komšiji iz Tiškovca granica prolazi – pravo kroz kuću!
Kaže da hrvatski graničari i policajci uvijek idu na ruku mještanima. Uostalom, sve ih znaju “u glavu”.
– Nema tu nekog naroda. U mom Tiškovcu je ostalo desetak ljudi i samo jedno dijete, mali Dragan Vladušić, moj rođak. U Uništu živi svega pet, šest baka. Ima ih tamo još, koji su samo prijavljeni, imaju i naše i hrvatske dokumente. Neki se prijavljuju zbog glasanja, neki zbog donacija za izbjeglice ili povratnike, ali oni tamo ne žive – priča Marina.
Njenog malog rođaka, koji je đak četvrtog razreda osnovne i jedino dijete u Tiškovcu, u školu vozi – opštinski vozač. Dragan na nastavu putuje u Bosansko Grahovo, koje je od Tiškovca udaljeno 17 kilometara i odvojeno državnom granicom s jedne i planinom Uilica s druge strane.
Kad snijeg zapada, po njega dođe vozač iz opštine, koji ima pograničnu dozvolu, pa ga, kroz Hrvatsku, doveze u Grahovo, a poslije nastave ga istim putem vrati kući.
– Sve je to organizovano zahvaljujući komandiru policije Radenku Sukari, koji se dogovorio s kolegama iz hrvatske pogranične policije da mogu prelaziti granicu kad je je put preko Stožišta zameten – objasnila je dječakova majka, Drena Vladušić, u telefonskom razgovoru za Srpskainfo.
Slabašni mobilni i internet signali ovih su dana ljudima u Tiškovcu jedina veza sa svijetom.
Srećom, kaže Drena, u selu nema korone, a stariji mještani su zdravi. Da je drugačije bilo bi zlo, jer se zbog snijega ne može ni do doktora. Ipak, ona se ne žali.
– Proći će i ovo, nadam se da će uskoro granuti pravo proljeće, da više neće biti snijega, pa će sve biti lakše i ljepše. I mom će sinu biti lakši put do škole – kaže Drena Vladušić.
Šta će njen sin, kad doraste za srednju školu, teško je pitanje. Jer, srednjoškolci iz Grahova, a u gradiću ih ima svega dvadesetak, na nastavu putuju u Drvar: tridesetak kilometara autobusom, putem, kojim često snijeg zapada i usred proljeća.
Ovih dana je padao, nemilice.
A omladina, tek pristigla iz škole, okupila se u Marininoj kafani. Šćućurili se pored peći u kojoj pucketa vatra, pa igraju remi. Nikola Lakić, Branko Đurić i Boško Gvero priznaju da ih Jovana Bilbija redovno pobjeđuje. To što je djevojčica nema veze, ide je karta!
– Lijepo nam je ovdje, sigurno, mirno. Nije ni dosadno kad smo zajedno, ali dodijala nam je zima. Kad je lijepo vrijeme možemo igrati košarku, družiti se napolju – kažu omladinci.
Zima je dodijala, ali baš, i starijim Grahovljacima. Odužila se, kao gladna godina. Ponestalo im je drva, a valja se grijati, izgleda, bar do Đurđevdana. Ko je mislio da na selu posije nešto bašte, ko ima voćke ili pčele, ne piše mu se dobro.
– Moram na selo da spasavam pčele. Imam dvije košnice; imao sam deset, ostale su propale. Da mi je bar ovo sačuvati. A ni drva više nemam, moram nabaviti – jada se Željko Damjanović.
Nije mu pravo ni što je granica zatvorena. Nije baš da je planirao za Knin, u koji je prije rata često odlazio, niti do Jadranskog mora, koje je od Grahova udaljeno svega 80 kilometara. Ali opet, veli, drugačije je kad znaš da možeš.
Željko je predsjednik Srpske pravoslavne crkvene opštine Grahovo i jedini pogrebnik u ovoj opštini. I on dobro poznaje lokalne prilike. Kaže, nisu izolovana samo grahovska sela, stiješnjena između granice i planina. Cijeli ovaj kraj je u izolaciji.
– Toliko smo izolovani da nas i korona zaobilazi – kaže Željko, smješkajući se dvosmisleno.
Ipak, njegova dosjetka nije baš tačna. Kod nekoliko mještana opštine Grahovo potvrđeno da su kovid pozitivni. Srećom, nisu imali težih posljedica.
Zvonko i Ljubo, penzioneri iz sela Luke u Grahovskom polju, očigledno se ne boje zime, a ni korone. Nisu opterećeni ni distancom – ni etničkom, ni epidemiološkom. Bez maski su se zaputili u šetnju. Možda će ih put, vele, odvesti i do kafane, jer svi putevi vode u kafanu.
Zvonko je Hrvat, Ljubo Srbin, ali oni to baš i ne zarezuju previše. A ni “pričom o koroni” nisu opterećeni.
– Moram “u fino” sa Zvonkom; on ima hrvatsku penziju, ima para, mogao bi me častiti pivom – kaže Ljubo.
U Grahovu, a pogotovo u okolnim selima, teško je sresti čovjeka s maskom na licu. U stvari, teško je uopšte sresti čovjeka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu