Od komičnih do dramskih uloga, Jezdić, osvaja publiku kako u pozorištu tako i na televiziji i filmu. Uspješno balansira između privatnog i poslovnog života, rada u poljoprivredi, ali i na daskama koje život znače.
– To je sudbina. To moraš da prihvatiš. To je naš posao. Život je takav da si stalno u jurnjavi. Ne treba roptati, nego treba sa nekom elemenatarnom relaksiranošću, ali ne opuštenošću pristupiti tome – rekao je za Blic Nenad Jezdić.
Glumci su uvijek u stresu, pa na pitanje koliko to utiče na zdravlje, psihu, Jezdić odgovara:
– Ne znam odgovor da dam. Mi živimo takvim životom jer nismo svjesni potencijalnih posljedica. Ali, ako je čovjek u miru sa sobom i sa svojim najmilijima i najneposrednijim okruženjem, onda njemu posao i obaveze ne mogu ništa. Pogotovu ako čovjek radi posao koji voli. A ja radim posao koji volim. Izuzetno ga volim. Baš se osjećam ispunjenim, radnosnim i srećnim. Nedavno sam sa jednim drugarom pričao… Kada bi me sada neki vrhunski autoritet istine i spoznanja postavio ispred sebe i kada bi me pitao da li sam srećan, ja bih mu odgovorio: da.
Jezdić otkriva šta su elementi njegove sreće.
– Da se biva kadar stići, uteći i na strašno mjesto postojati. (smijeh) U jednom trenutku sam putovao sa jednog snimanja na drugo pa sam morao da prespavam u Banjaluci, pa odatle da odem u Sloveniju, pa da se ponovo vratim u Banjaluku, pa za Beograd. I kada sam na toj posljednjoj etapi ušao u hotel, čitao sam Tesline misli, koje su bile ispisane što u sobama, što u hodnicima. Jedna od njih je glasila: “Čovjek je stvoren da radi, da trpi i da se muči. Ko tako ne čini mora propasti”. Ajde svi da radimo i da malo trpimo i da se mučimo u skladu sa svojom spremnošću. Da se prihvatimo muke prema sebi i po sebi.
S obzirom na to da glumci često govore da su zadržali dijete u sebi da bi mogli da se bave glumačkim poslom, pitali smo Jezdića, da li je i on jedan od njih.
– Nema djeteta. Nismo mi neki infantilni ljudi. Ja ne robujem tim predrasudama. Ovaj posao je igra. Igra u onom jednom zrelom, malo drugačijem tumačenju. Ne ona bukvalna u smilu žmurke, jurke, lastiša, fudbala… To je igra. I ovaj naš razgovor ima mjeru igre. To kada dobiješ tuđu ideju, potku u tekstu i kada treba da oživiš neki lik, ti mora da se igraš. Da bi to bilo živo, da bi to djelovalo. Ako se djeca igraju, ja nikako ne želim da igru ugušim u sebi. Ali je ovo igra nekih zrelih ljudi. Dječja igra je nevina igra, ali glumačka igra je plemenita. Jedna intelektualna i meni jako bliska i draga – smatra Jezdić i dodaje:
– Uvijek ću između pojma gluma i igra, izabrati igru. Gluma u sebi ima neki pežorativan kontekst. Jedan kontekst sumnje i skepse. A igra je igra. Igraš se. Ovaj posao traži igrače. Kao i svaka igra ozbiljna. Ti kada vidiš vrhunskog fudbalera, pa on prosto igra vrhunski fudbal. On ne šutira vrhunski loptu, nego se igra loptom.
Na pitanje da li je danas loše biti čovjek, apropo filma “Nije loše biti čovjek”, Jezdić kroz smijeh odgovara:
– Vidjećemo u novembru, kada su zakazali premijeru filma.
Dramski umjetnik je najavio veliku pozorišnu premijeru monodrame “Knjiga o Milutinu”.
– Spremam monodramu “Knjiga o Milutinu”. Premijera će biti u novembru u “Zvezdara teatru”. Očekujem mnogo od tog teksta zbog kojeg smo se sastali Egon Savin i ja – kaže Jezdić koji je na nedavno održanom festivalu “Fedis” nagrađen.
– Sve je u nekoj jurnjavi. Za pola sata moram da budem u kostimu i na sceni. Koliko mi je radost, nagrada je ipak prolazna faza i mora da se ide dalje. Gluma je stalna igra otkrivanja i razigravanje mašte, posmatranje i stalno traženje kako bi svi ti likovi mogli da budu dio tvog emotivnog svijeta. Lijepo je, dobro i značajno ovo priznanje, ali sebi kažem – idemo dalje – priča glumac.
On je ranije za “Blic” rekao da je godinama želio da nešto svoje napravi, da ima nešto sa čime može da ide pred ljude.
– “Knjiga o Milutinu” u današnje vrijeme je apsolutno iskonsko i iskreno svjedočanstvo o najsvjetlijim primjercima našeg naroda. O domaćinima, o pravim patriotama, o čuvarkućama, o ljudima koji vole svoj život i svoju zemlju, narod, koji stradaju za sve to uprkos tome što znaju da ga neki spoljni uticaji vode u stradanje. Uprkos svemu tome strada i posvećuje se poslije tog stradanja. To je taj grešni, pokajni i sveti Milutin, Danka Popovića. Monodrama nije nešto što je lako, a ja to nikada nisam radio. Jedan od najrelevantnijih reditelja sa prostora Egon Savin me vodi kroz tu priču. Da se razumijemo, ne pričamo nikakav lažni ep i ne pričamo ni o kakvom lažnom patriotizmu, već pričamo istinsku priču o tome kako doživjeti i sebe i svoj narod i svoju zemlju.
Ljudi su kvarljiva roba
Na pitanje kuda zapravo idemo ako su u realnosti u kojoj smo alavost, pohlepa i licemjerstvo potpuno legitimni, Jezdić je govorio za Blic:
– Ako negativitet postane uobičajen i legitiman, to ne može voditi nikakvom dobru. Vodi kuda je vodilo i u Nušićevo vrijeme. Čovjek je sklon da posmatra stvari kao da su iskušenja s kojima se suočava karakteristika njegovog vremena. Nisu… Zapravo, ljudi su bitni, ljudi su ti koji ne daju ili daju plemenitu karakteristiku i prostoru i vremenu. Shvatio sam odavno da ne želim da mijenjam svijet, ali ne želim ni da saučestvujem s onima koji robuju banalnom. Posmatram doba u kom živim i kroz prizmu prošlosti i kroz prizmu onog vječnog, svevremenog… Vremena su takva kakva su, ljudi su kvarljiva roba. I kad poželiš drugima da nešto sugerišeš, postaviš pitanje: A gde si ti? I shvatiš da je dovoljno veliki zadatak i sebe uskladiti s onim što čovjeka čini čovjekom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu