On je jedan od njih. Vrijedan, ovdje bio bez perspektive. Tamo plaća stan, ima automobil, svoj grad i najmilije obilazi bar dva puta godišnje. Ne stresa se oko kredita, jer ga može vraćati. Ne muči ga nesanica jer nema da plati komunalije. Može da jede šta želi. Nije ovo bajka, ovo je normalan život, kakav mnogi ovdje sanjaju.
Otišlo je put Evrope ko zna koliko stanovnika BiH. Pojedinačno, pa i cijele porodice. Ima procjena, nema tačnog broja. A i procjene nas zalede.
Za Evropu se sprema još ko zna koliko svijeta. Željnog boljeg. Ostaju stariji, pa oni podobni, oni koju se se dobro uhljebili, oni koji nemaju mogućnost, oni bez ambicija kojima je ovdje sasvim solidno i oni koji ne žele da rade.
Oni koji su u stanju da sate provedu uz kafe na kojima „bistre“ o ekonomskoj, političkoj i bilo kakvoj situaciji ovdje i u svijetu. Koliko znate onih koji sa podsmijehom pričaju o arbajtu, kako oni to nikada ne bi, da ne mogu oni da spavaju u jednoj sobi sa još šest osoba, niti da jedu paštetu cijele sedmice. Koliko njih se podsmijeva gastarbajterima koji dođu, pa ovdje popravljaju i auto i zube. I koliko tih istih likova čeka da mu taj gastarbajter plati piće.
Ili tetku iz Njemačke da mu pošalje koji „ojro“ pa da ima za kafane i kladionice. Taj što se podsmijeva, taj neće da radi. Ni ovdje, ni bilo gdje drugo. Jer, da hoće, ne bi mu bilo ispod časti da radi u auto-praonici za 1.300 maraka. I onda taj vlasnik auto-praonice ne bi morao da stavi ključ u bravu. Jer ne može da nađe radnika. A gleda pune lokale onih koji kukaju. Koji mu poručuju neka on radi za te pare. I koji će sutra da užicaju koju markicu od roditelja. To nije ispod časti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu