I otrčao na plažu. Dijelili su nam maske, one hirurške, koje znamo iz korone, vodu, stvarno su se sjajno organizovali ljudi iz hotela riječi su Bobana Glavaškog.
Jednog od Srba koji su evakuisani sa južne strane Rodosa na kojoj bjesne požari već sedam dana.
U razgovoru za Blic, direktor YUTE Aleksandar Seničić, juče je potvrdio da se preko 70 naših državljana uspješno evakuisalo sa požarom pogođenog područja. Među njima bila je i porodica Glavaški iz Novog Sada, koja je prošla kroz pravi pakao usljed vatrene stihije.
Sve je bilo super, savršen hotel, savršena usluga, uživanje. Ali već nakon dva-tri dana vidjeli smo da ima dima na nebu. Niko nam ništa nije govorio, a i svi smo mislili da je daleko od nas, znali smo da su tamo negde požari. Međutim, u petak je taj dim bio gušći i veći, približavao se, pakao je bi koliko je bilo toplo – započeo je on svoju priču o agoniju turista i lokalnih žitelja koji su uslijed vatrene stihije morali da beže.
Vidjeli dim, uvjeravali ih da su sigurni
Kako kaže, tokom boravka na ostrvu, uvjeravali su ih da je požar lokalizovan. Međutim. odjednom je tokom ručka počeo da pada pepeo po njima. Znao je šta mu je činiti.
Međutim, u subotu oko 13:15 bio sam sa djecom na plaži, a taj moj drugar u hotelu na ručku, kada sam primjetio da je dim baš gust i crn. Poslao sam mu poruku da vidi na recepciji da li smo bezbjedni jer ne ide na dobro. Rekli su mu da ne brine, da pokušavaju da obuzdaju vatru i da će nam javiti ako bude potrebe da nas evakuišu. A na mapi koju smo pratili vidjeli smo taj veliki požar i te crvene tačke kako nas se brzo približavaju i za kratko vrijeme prelaze velike razdaljine. Odjednom je počeo da pada pepeo po nama, garež svukuda po plaži – rekao je on u razgovoru za Kurir.Ubrzo je, prema njegovim riječima počeo metež i evakuacija.
Trčao sam s djecom sa plaže, sirene za uzbunu već su se upalile. Jezivo, alarm, metež na sve strane. Kako je to ogroman rizort, bili smo nekih 200 m od ulaza u hotel, pa mi je to u toj gužvi izgledalo predugo. Otrčao sam u sobu, uzeo za djecu gaće, čarape, patike, za ženu majicu, pasoše, pare iz nesesera. U dva dva ranca sam natrpao šta sam mogao, na leđa dva tri peškira. I otrčao na plažu. Delili su nam maske, one hirurške, koje znamo iz korone, vodu, stvarno su se sjajno organizovali ljudi iz hotela – rekao je.
Haos i strah uslijed iščekivanja na plaži
Prema njegovim riječima, već po dolasku na plažu, na daljini oko 400 metara, mogla se vidjeti vatrena stihija koja je zahvatila ovaj dio Rodosa. U tom trenutku nisu znali šta da rade već samo da čekaju instrukcije kuda da krenu i šta da rade.
Nakon desetak minuta odjednom smo vidjeli da sa druge strane, odakle dolazi dim, trči horda ljudi prema nama. I mi smo onda uzimali djecu pod ruke, crn dim svuda, sunca j, ništa se ne vidi, ne možeš da dišeš. Trčali smo uz more. Ne znaš kuda ideš. Dolazi jedan trajekt, ljudi se guraju, bitka da se ukrca. Nismo uspjeli ni da priđemo. samo smo uzeli djecu u ruke, bojali smo se da neko ne strada. Trčali smo na glavni put s hordom ljudi, popeli se gore. Ogroman broj ljudi, iz tri velika htjela, svi smo bježali. Jedino se tim putem moglo, dim svukuda – priča Boban, pa nastavlja:
Ne znaš šta te čeka iz ćoška. Usput, sa strane, pobacani koferi. Djecu smo polivati vodom, i po glavi i pojili ih. Ulazili smo u kuće pored puta da uzimamo, da ih kvasimo i trčali dalje. Sigurno smo nekih dva i po kilometra trčali s djecom. Kćerka je plakala, imala je napad panike, bio je strašno, istraumirano dijete. Sin je manji, on nije ni shvatao sve, mislio je da bježimo od lave. Kad su malo odmakli, kad su vidjeli da je malo bezbjednije, svako je tražio neki hlad da se skloni i predahne.
I tad sam vidio pik ap vozilo. Zamolio sam čovjeka da nas pusti unutra sa djecom, da nas poveze što dalje, na bezbjednije. Svo osmoro smo ušli u taj pik ap sa nekim strancima. Bukvalno je dao pun gas. Odvezao nas je do neke taverne nekoliko kilometara dalje, gdje je vazduh već bio drugačiji, moglo je da se diše – kaže Boban.
Tu su čuli da treba još da pješače da bi stigli do organizovanog prevoza za dalje.
Čekali smo neka dva sata, naišli smo na osoblje iz našeg hotela, poznata lica. Organizovali su autobuse. Nismo uspjeli da uđemo u prvi autobus, prednost su naravno imale bebe i najmanja djeca, ali smo ušli u drugi. Inače, naš hotel je 62 km udaljen od glavnog grada Rodosa i u redovnim okolnostima, kraćim putem putuje se 40 minuta. Sada su nas vozili skroz okolnim putem, tri sata i 15 minuta je trajao put. Smjestili su nas, obe porodice, u hotel koji pripada njihovo grupaciji hotela. Odmah su nam dali vodu, hranu, restoran je radio sve vreme. Stavili su pomoćne ležajeve u hol, maksimalno su bili pristupačni. Dobio sam od njih i majicu. Dali su nam da uđemo u zauzete sobe, da se bar istuširamo. Sad se možemo smijati. Pakao je prošao – rekao je on između ostalog.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu