Ipak, nema međuetničkih incidenata. Svi se trude da budu dobre komšije.
A da za to treba truda, i dobre volje, i komšinskog, ljudskog razumijevanja, bogami treba. Srećom, toga u Janji ne manjka. Janja, najveće povratničko, i jedno od najvećih izbjegličkih mjesta u BiH, već godinama slovi kao simbol suživota.
– Prošle godine smo zajedno obilježili 8. avgust, Dan oslobođenja Janje od fašizma u Drugom svjetskom ratu – kaže predsjednik Saveta Mjesne zajednice Janja Radislav Borovčanin.
I on je devedesetih preživio svašta. Kad je rat, zvanično, već bio završen, postao je beskućnik. Napustio je svoju Vogošću i ponovo se skućio u Janji.
– Poslije potpisivanja Dejtona porušili su dvije moje kuće u Vogošći. Ali, šta da se radi. Nisam ja jedini. Ovdje, osim starosjedelaca, žive i ljudi iz 30 opština, uglavnom iz Federacije BiH. Sve su to domaćini, koji su ostali bez ičeg. Ali, rat je odavno završen, valja okrenuti drugi list – kaže Radislav Borovčanin, među mještanima poznatiji po nadimku Raco.
Dok šetamo Novim naseljem, gdje su izbjegli Srbi, često i uz pomoć Bošnajka povratnika, sagradili nove kuće, pokazuje nam stadion Fudbalskog kluba „Miloš Obilić“, prostorije Srpskog kulturno umjetničkog društva, ambulantu porodične medicine i područnu osnovnu školu.
– Još da je ljudima posla, da se otvori neki pogon, bilo bi stvarno lijepo živjeti ovdje. Naše komšije Bošnjaci imaju zemlju, pa se bave poljoprivredom, a ovi ljudi su ovdje podigli kuće na placevima od petstotinjak kvadrata – kaže predsjednik MZ.
Mnogi mještani Novog naselja, a među njima ima i ratnih invalida i porodica poginulih boraca, rade „na dnevnicu“, a to je gorak hljeb.
Nije lak, priznaje Radislav, ni povratnički život, ali se Janjarci, a pogotovo Janjarke, trude da sve to preguraju zajedno.
A bilo je i izazova, nije da nije.
Tako su prošle godine, o pravoslavnom Božiću, „nedobronamjerni ljudi“ pucali oko džamija. A prije toga je u jednoj vikendici u Janji nađeno oružje.
Ali, u Janji se zna red: ko je kriv, nek odgovara pred zakonom, ne može se ni za šta okriviti cijeli jedan narod ili jedna zajednica.
I, idemo dalje.
– Bilo je izazova, ali mnogo je više pozitivnih stvari. Eto, svaku smo nevolju, svaku elementarnu nepogodu, pregurali zajedno. Kad je 2014. cijela Janja bila pod vodom, čamcima smo plovili ulicama, i niko nije gledao ko je ko, nego spasavaj ljude i kuće – veli Raco.
Dobro, ne mora da se desi poplava, da bi se Janjarci, a pogotovo Janjarke, našli na „istoj strani fronta“, ne gledajući ko je ko.
– Svaka čast muškarcima, ali mi smo posebno ponosni na naše žene: aktivistkinje „Lare“ iz Bijeljine, pa našu Cviju Krajišnik, čuvarku srpske tradicije, pa Ramizu Bogaljević, predsjednicu Udruženja žena Janje. Ako hoćete lijepu, pozitivnu priču, s njima razgovarajte – kaže predsjednik MZ Janja.
Ramiza Bogaljević je nedavno, povodom Osmog marta, dobila nagradu Grada „Zaslužna žena Bijeljine“. Ali, ona o tome ne voli da priča. Razgovor skreće na drugu temu, tačnije na druge ljude.
– Nije to priznanje moja zasluga, nego zasluga mojih drugarica iz Udruženja „Žena“ Janja, pa i Gradske uprave, koja nas podržava. I Mjesna zajednica nas podržava. Razgovarali ste sa Radislavom, divan, razuman čovjek – veli Ramiza.
Ponosno ističe da je Udruženje koje vodi multietničko. I jeste. Uz pet Fatima, u ovom Udruženju su aktivne i Dragana Stankić (37) iz obližnjeg sela Bjeloševići, pa Envesa Mulasalihović (50), pa Elisa Gostić (53), pa Revda Jakupović (54), pa Ramiza Hamzić (50)… Sve u svemu, 65 aktivistkinja.
A među svima njima specijalan status ima veteranka Radojka Vuković (71). Ova penzionisana trgovka je porijeklom iz Glavičica, ali se prije 52 godine udala u Janju i postala prava Janjarka.
Radojka i njen suprug, Srbin rođen u Janji, prolazili su početkom devedesetih kroz teška iskušenja. Među komšijama Bošnjacima bilo je onih koji su im savjetovali da se „sklone“, ali i onih koji su im govorili da ostanu i da im neće „faliti ni dlaka s glave“. Vukovići su ostali i svjedočili patnji mnogih.
– Koliko god je bilo teško mojim Bošnjacima, koji su morali otići, i mojim Srbima, koji su morali napustiti svoj zavičaj i doći u Janju, i meni je bilo teško zbog njih. I svima sam pomogla, koliko god sam mogla – priča Radojka.
Kaže da pošteni ljudi to cijene.
– A za one druge, iskreno, baš me briga – veli odsječno Radojka.
Udruženje „Žena“ osnovano je 2003. godine, na inicijativu učiteljica iz Janje. Prva predsjednica je bila Hava Huremović, a jedna od prvih aktivistkinja Radojka Vuković.
Sadašnja predsjednica Ramiza Bogaljević tada nije bila aktivna u Udruženju: povratničke muke, posao, njiva, mala djeca – nije se moglo stići.
Kasnije je rad Udruženja malo zamro, smjena generacija, šta li, da bi prije nekoliko godina aktivistkinje ponovo „ubacile u petu“.
– Prije četiri godine, kada smo ponovo pokretale rad udruženja, mnogi su nam se smjenjivali, a vidi nas sad – veli ponosno Dragana.
Za žene iz Janje pročulo se se širom BiH, kada su 2021. godine, zajedno sa drugaricama iz Fondacije „Lara“, organizovale prvi „Međureligijski bazar ženskih vještina“.
Na tom bazaru su učestvovale i žene iz drugih gradova i sela BiH, koje su izložile svoje rukotvorine, tradicionalne specijalitete, voće, povrće, sve što ženske ruke mogu da proizvedu.
– Ženski međureligijski karavan“ je, nakon Janje, gostovao u Sarajevu, Trebinju u drugim gradovima, sve sa ciljem da se žene iz različitih urbanih i ruralnih sredina upoznaju, podrže i osnaže.
– To je istinski mirovni aktivizam. Nas ne zanima politika, ne interesuje nas šta ko zakuvava. Naš cilj su osnažene žene, koje misle svojom glavom i same odlučuju o svojim životima. I misle pozitivno – kaže predsjednica Ramiza.
Čalnice Udruženja „Žena“ iz Janje bave se rukotvorinama i kreiranjem narodnih nošnji. Eto, još se sjećaju kako su, nevješto, vadile prve šitove i same krojile i šile nošnje, i kako ih je Cvija Krajišnik, u sklopu projekta “Ženske ruke – ženski biznis”, podučavala ručnim radovima.
I kako se Dragana našla u čudu, kad je probala dimije, pa prejako stegnula učkur.
Osim što kroje bolju budućnost za svoju djecu i vezu mostove mira, hrabre Janjarke se znaju uhvatiti i – lopate.
Trenutno su zauzete rekonstrukcijom jedne stare kuće u Janji, koju im je na korištenje dala Gradska uprava Bijeljine. Tu će biti njihov novi dom. Kancelarija u kojoj sada rade postala je pretijesna za njihove ambicije.
– Ove prostorije u kojima sada radimo su uređene u bosanskom stilu. Ali, u novoj kući ćemo imati tradicionalnu bosanaku sobu i tradicionalnu srpsku sobu. Svako treba da se osjeća prijatno, kao svoj na svome, jer sve ovo i jeste naše – kaže Ramiza Bogaljević.
I to nije sve. Osnovale su i hor i folklornu grupu, da i žene koje nisu vješte ručnim radovima imaju motiv za druženje. Nisu još nastupale, ali doći će i to na red.
Uz to, putuju, idu na seminare, uče da pišu projekte.
– Drugarice iz „Lare“ su nam poklonile radni sto i stolice, a Gradska uprava laptop i štampač, da imamo na čemu pisati projekte. Nismo se još izvještile u tome, ali napredujemo – kaže Ramiza.
Rat im uzeo najbolje godine života
Većina aktivistkinja mirotvorki iz Janje su žene u najboljim godinama: “šezdesetosmašice”, koje su tek zagazile u pedesete godine života.
Trude se da podmalade tim, ali, vele, nije slučajno što su baš one jezgro Udruženja.
– Vjerujte, mi sada živimo svoju mladost, koju nam je rat grubo prekinuo. Poslije rata smo se borile za goli opstanak, podizale djecu, kućile se. Sad je vrijeme da konačno uradimo nešto za sebe. I za bolju budućnost naše djece i unuka – vele u glas energične članice UG „Žena“ Janja.
(Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj USAI kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu