Sveti apostol Luka je jedan sedamdesetorice apostola i sljedbenika Isusa Hrista, a takođe je jedan od četiri jevanđelista. Etnolog Vesna Marjanović je pomogla da o ovom danu i slavi saznamo nešto više iz ugla naroda i običaja.
Ko je bio Sveti Luka?
Porijeklo je vodio iz sirijske Antiohije i rođen je u neznabožačkoj porodici, a još kao mladić u potpunosti je izučio grčku filozofiju, medicinu i živopis.
Za ovozemaljskog života Isusa Hrista i njegovog propovijedanja, apostol Luka je imao prilike da se sa njim sretne licem u lice, da kraj njega usvaja njegovo učenje i da prisustvuje mnogim čudotvornim djelima, kako se navodi u knjizi “Slave i praznici”. Zbog toga je primio učenje Isusa Hrista i bio ispunjen Božanskom mudrošću, pa ga je Gospod uvrstio među sedamdesetoricu apostola koji su putovali po svijetu i propovijedali riječi Jevanđelja.
Jednom prilikom nakon stradanja Isusovog, dok je sa Kleopom putovao za Emaus, ukazao mu se vaskrsli Gospod. Nakon što je Sveti Duh sišao do apostola, vratio se Luka u Antiohiju, gdje je postao saputnik apostola Pavla i putovao sa njim po Rimskom carstvu preobraćajući neznabošce u hrišćansku vjeru.
Oko 60. godine napisao je svoje čuveno Jevanđelje, koje je po njemu nazvano Sveto Jevanđelje po Luki, i koje je treće po redu uvršteno u Novi zavjet. U slično vrijeme napisao je Djela apostolska, koja predstavljaju važno svjedočanstvo o životima apostola i prvim godinama hrišćanske crkve, i koja se takođe nalaze u Novom zavjetu.
Poslije mučeničke smrti Svetog apostola Pavla nastavio je sam da propovijeda Božju riječ i jevanđelja po Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i drugim balkanskim predjelima.
Jedno od najznačajnijih djela apostola Luke jeste živopisanje ikona. On je tu umjetnost potpuno izučio i za života je živopisao tri ikone – Presvete Bogorodice, kao i ikone Svetih apostola Petra i Pavla. Stoga se Sveti apostol Luka smatra začetnikom i osnivačem hrišćanskog ikonopisa.
U dubokoj starosti je nastavio sa propovijedanjem Jevanđelja i preobraćanjem bezbožnika i idolopoklonika u hrišćansku vjeru, putujući po Libiji i Gornjem Misiru, odakle se iznova vratio u Grčku. Preminuo je u 84. godini, kada su ga neznabošci obesili o jedno drvo masline u Tebi zarad vjere u Hrista. Njegove svete mošti prenijete su u Carigrad za vrijeme cara Konstancija, sina Svetog cara Konstantina.
Običaji i vjerovanja za Lučindan
U našem se narodu kult Svetom apostolu i jevanđelisti Luki naročito učvrstio za vrijeme vladavine despota Đurđa Brankovića, koji je prilikom turskih osvajanja premjestio njegove mošti u svoju crkvu Svetog Uspenja u Smederevu, gdje su se nalazile sve dok nisu prenesene u Kupinovo u Sremu, a poslije toga im se gubi svaki trag. U Srba se ovaj praznik najčešće naziva Lučindan i on je u narodnom kalendaru od izuzetnog značaja, budući da se smatra deobnim danom između jeseni i zime.
U vezi sa ovim danom postoji izreka, koja je bila dio tradicionalne narodne pjesme: “Sveti Luka – snijeg do kuka”.
Sveti apostol i jevanđelista Luka praznuje se prije svega zbog zdravlja i blagostanja, a ponegdje se ustalio i kao takozvani praznik od vukova, pa su domaćini vezivali vrpce oko tora, ne bi li čeljusti vukova ostale neisukane da ne mogu klati ovce.
Lučindan je jedan od praznika kada su se tradicionalno organizovale takozvane ovnovske svadbe, koje su bile rasprostranjene širom Srbije, a u različitim krajevima vezuju se za različite praznike. Naime, domaćini bi ovnove razdvajali od ovaca nekoliko sedmica prije Lučindana, a na sam taj dan organizovani su salaši ili gozbe, na kojima su se uz bogatu trpezu ovnovi i ovce ponovo spajali. Običaj je bio da ženska djeca uzjašu ovnove prije nego što ih domaćin pusti među ovce kako bi bilo što više ženskih jagnjadi.
Lučindan se smatra jednim od većih narodnih praznika, a takođe je i zaprešni dan, te se na ovaj praznik prema narodnom vjerovanju strogo branilo obavljanje bilo kakvih poslova.
Lučindan je porodična slava mnogih porodica, svetkovina u pojedinim naseljima, odnosno zavjetina, a praznovala se i kao esnafska slava raznih zanatlija koji su za svog zaštitnika uzeli Svetog Luku. Među njima su kasapi, ćevabdžije i kobasičari. Svetog Luku kao svoju slavu proslavljaju i vatrogasci, pripadnici dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zemunu, prenosi Telegraf.