Dok su „Bitlsi“ smišljali velike hitove, Đorđe Marjanović je već osvajao srca publike širom Sovjetskog saveza. Probijajući se kroz gradsku vrevu, Beba Lonačar je skretala poglede mnogih mladića, što svojim izgledom, što izgledom svoje „vespe“.
Šezdesete, godine promjena…
Jugoslavija se opredijelila za politiku nesvrstanih i time poslala jasnu poruku Istoku i Zapadu. Muzička ponuda je bila veoma raznovrsna i kvalitetna, kao i mnoga jela koja su mogla da se probaju od Triglava do Đevđelije.
Kada su mnogobrojne porodice odlazile na ljetovanje i zimovanje sa čuvenim „fićom“, “Folksvagen” se pojavio sa novom serijom šarmantne „bube“. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe čuvale su se i njegovale, kako u školi, porodici, tako i izgradnjom mnogih spomenika širom Republike. Banjaluku je tih šezdesetih godina posjetio predsjedink Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito. I djelovalo bi to sve tako bajkovito da krajem te decenije naš grad nije posjetio jedan nepozvan gost…
Džejms Bond je kriv za sve!
Posljednjih dana okotobra, kino „Palas“ je bio rezervisan za projekciju novog filmskog ostvarenje „Džejms Bond“. Bio je to odličan povod da moj djed Radovan, i njegova, tada još djevojka, a kasnije moja baka Ljubinka, kupe karte i pogledaju nove avanture tajnog agenta 007. Bioskopska sala bila je ispunjena radoznalom publikom. Kada je radnja filma zaokupila pažnju gledalaca, došao je na red jedan kadar u kojem Bond priprema neku eksploziju. Dok je filmsko platno bilo maglovito od silne eksplozije, sala je počela da se trese, a pukotine na plafonu prošarale su svježe okrečenu salu.
Djed nije bio svjestan šta se dešava, misleći da se sve to odigrava na filmu.
Oštar povik portira probudio ga je iz polusna i vratio u stvarnost. Nakon što su izašli iz sale, djed je pogledao krov hotela „Palas“. Velika kugla ljuljala se visoko nad Banjalukom. Crne misli mučile su sve prisutne. Bilo je to veče dvadesetšestog oktobarskog dana, 1969. godine.
Omen est nomen! (Ime je znak)
Kugla na krovu hotela „Palas“ imala je na neki način strašnu poruku za naredni dan. Djed je rano ujutro otišao na posao, gdje mu je rečeno da se vrati kući, ukoliko bi se ponovio jači potres.
Novosagrađena prizemnica u Budžaku nije pretrpjela veća oštećenja. Pored dimnjaka, koji se urušio, popucao je još koji crijep na ivici krova. Kako mu je ostalo cementa, krenuo je prema pumpi da uzme vode i zamiješa malter. U tom trenutku zemlja pod njim počela je da se talasa kao more poslije bure. Pridržavši se za pumpu, pogled mu se zaustavio prema Petrićevcu. Visoki samostan rušio se kao kula od karata. Veliki oblak prašine nadvijao se nad Banjalukom.
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje
Tiha dana na banjalučkim ulicama mogli su se osjetiti samo strah, panika i tuga. Zatrpane ulice, vojska u kamionima, bageri i cisterne s vodom bile su slike koje su kružile širom regiona. Oštećeni su bili mnogobrojni vjerski, kulturni, zdravstveni i stambeni objekti, dok stare zgrade Realke i hotela „Bosna“ nisu više bile sigurne za korištenje.
Rušenju Realke prisustvovali su bivši đaci i profesori, koji su sa suzama u očima ispratili zvuke detonacije. Zgrada hotela „Bosna“, mjesto okupljanja generacija Banjalučana, bila je označena crvenom bojom. Od starog zdanja ostao je samo ulaz, koji i danas svjedoči na neka davna, prošla vremena.
Prema statistici, magnituda zemljotresa je iznosila 6,4 stepena po Rihterovoj skali, preko 1.000 povrijeđenih i 15 stradalih su bile brojke koje su predstavljale najveću štetu ove prirodne katastrofe. Staro jezgro grada podnijelo je najveće razaranje. Gospodska ulica je bila zatrpana ciglom i malterom, u zgradi koju su Banjalučani zvali „Titanik“, na današnjem Trgu Krajine, poginulo je najviše ljudi, a zbog velikog stepena oštećenosti za rušenje su obilježene Džinića palata i zgrada stare opštine.
Većina stanovnika živjela je u vagonima i šatorskim naseljima, u kojima su bile smještene i mnoga odjeljenja tadašnje opštine i drugi radnih organizacija. Nastava za učenike koji nisu otišli u druge gradove održavala se u vagonima i improvizovanim objektima. Zima koja je dolazila biće jedna od najtežih u istoriji grada na Vrbasu.
Vrijeme obnove
Nedugo nakon zeljotresa cijela Jugoslavija je počela sa prikupljanjem pomoći za razrušeni grad – Banjaluku. Pomoć je stizala u vidu hrane, obuće, higijene, a kasnije i u vidu građevinskog materijala i radne snage. Kako u svakoj nesreći postoji uvjek ona tanka „nit“ sreće, tako je i Banjaluka uspjela da situaciju u kojoj se zadesila iskoristi na najbolji način. Za relativno kratko vrijeme izgrađena su nova naselja, poput Borika, kasnije Starčevice, koja su građena planski, u skladu s modernom socijalističkom arhitekturom. Kvalitet gradnje i materijala morao je da poštuje nove norme, koje su se odnosile na samu tehniku i izvođenje građevinskih radova.
Grad je počeo ubrzano da se razvija, ne samo u smislu infrastrukture, već i industrije, kulture, prosvjete, sporta. Veliki priliv stanovništva omogućio je otvaranje velikog broja fabrika, otvaraju se visokoškolske ustanove, sporske dvorane i domovi kulture. Međutim, mnogi Banjalučani, pogotovo oni stariji, sa sjetom govore o vremenu prije zemljotresa, obrisima starih građevina i načinu življenja.
Zemljotres je postao na neki način vremenska odrednica; posilje njega čitav jedan period i danas nazivaju sintagmom „prije zemljotresa“. Stari Banjalučani kažu da su pravi Banjalučani oni koji su u grad došli prije zemljotresa. Smisao ove zadnje rečenice ostavljam na tumačenje uvaženim čitaocima.
(Tekst kao cjelina pisan je prema dugugodišnjem istraživanju i proučavanju prošlosti grada na Vrbasu.)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu