Cijeli Bajići tuguju zbog tragedije koja je ih je zadesila, a koja se, vjeruju, mogla izbjeći, da im je na vrijeme napravljen most u kanjonu.
Za muke mještana ovog zaseoka u mjestu Rekavice zna se već decenijama. Oni do svojih kuća dolaze čamcima, opreznim rukama svakodnevno krote Vrbas, bila kiša, bilo sunce, jer treba preći na drugu stranu rijeke. Zimi ideš po mraku i po mraku se vraćaš, a od hladnoće katanci znaju zalediti, pa je čamce skoro nemoguće otključati.
U takvim uslovima su rasli, školovali se i starost dočekali, ali nisu vjerovali da će i mlade generacije u 21. vijeku morati prolaziti isto što i oni.
Ovo seoce iz temelja je potresla iznenadna smrt rođaka Nenada Bajića (48), čije je tijelo prošle sedmice nađeno uz obalu, kraj nabujale rijeke. Upravo takvih prizora najviše se boje mještani, dok gledaju svoje najmilije kako svakog dana ulaze u čamac.
Ni dugogodišnje iskustvo nije uvijek garancija protiv silovitog Vrbasa. Više od 15 godina ovi stanovnici mole, traže od gradskih vlasti da im sagrade viseći most kako bi bezbjedno mogli doći do ognjišta, donijeti namirnice, drva za zimu. Ništa – njihovi apeli otišli su u vjetar. Čak ni poslije ove tragedije niko ih nije kontaktirao, da čuje kako su.
– Ja sam naveče otišao da vidim gdje je Nenad pošto je kasnio, a voda je bila veća. Ja sam ga i našao ovdje. Još sam pod šokom, vjerujte, nisam ni svjestan šta se desilo, ne znam kako ću ovo preboljeti. Ja sam mu stric, volim ga kao da je moje dijete – govori Boško dok nam pokazuje mjesto tragedije.
Kao da to nije dovoljno stresno, Boško je u čamcu, morao prevesti i kovčeg.
Našu ekipu dočekala je juče uplakana rodbina. Svi zanijemjeli od bola.
– Ko će mene da preveze sada, može li iko zamisliti kako je nama ići ovim putem – čuje se plačni glas.
Nenada ništa ne može vratiti, a rođaci se osjećaju zaboravljeni i ostavljeni od svih.
– Nenad je nama glavni bio, da nas preveze, dotjera namirnice, donese brašno. Kako ćemo mi ovo prežaliti?! On je bio naše sunce. Mi smo pričali i pričali, da nam ovdje naprave most, ništa nije vrijedilo. Šta još treba da izgubimo, da oni nas pogledaju. Po gradu prave mostove, što nama ne daju jedan – jeca Rosa.
Rosa je dvije kćerke odškolovala prelazeći čamcem rijeku, a danas joj na isti način u posjetu dolaze unuci. Bojazan sada još je i veća, svaki put strepi da se ne prevrnu u Vrbas.
Tri borca iz ovog sela dala su svoj život u proteklom ratu za Srpsku. Za preživjele utjehe nema.
– Koliko sam volio ovu zemlju samo da znate, a sada je ne mogu podnijeti – kaže Neđo Bajić, koji se vratio na ognjište.
Stan u gradu prepustio je djeci, da se bar oni ne pate.
Kolika je muka ovih ljudi dobro zna i dugogogodišnji prijatelj Goran Jagodić, koji stanuje u blizini i redovno ih posjećuje.
– Mi smo zajedno u školu išli, još njihov djed preko čamca i skele je prelazio ovuda. Oni se i danas moraju dobro čuvati, posebno kada snijeg napada. Pogledajte, nemaju ni uređen prilaz rijeci, ovdje je rosa i klizavo i kada je lijepo vrijeme – govori on.
Najbliži most, koji mještani mogu koristiti, udaljen je nizvodno kilometar i po. Svima koji misle da je to rješenje, poručuju Bajići, neka probaju toliki put prehodati bolesni ili noseći vreću brašna. Istovremeno, oni moraju slušati kako se po gradu najavljuje gradnja mostova, dok njih niko ne spominje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu