Generalni sekretar Jens Stoltenberg je skup nazvao transformativnim i dalekosežnim, predviđajući da će odluke koje su donijete „obezbijediti da Alijansa čuva mir, sprečava sukobe i štiti naše građane i naše vrijednosti“, piše Politiko u tekstu značajnog naslova „Da bismo spasili NATO, moramo ga uništiti“.
Ali iza te idile međusobnog tapšanja po ramenima i hvale, vidjelo se, ocjenjuje “Politiko”, da jedinstvo alijanse može biti dugo kilometar, ali samo centimetar duboko i da je kolektivno osjećanje smisla NATO postojanje varira među 30 zemalja članica, prenosi Blic.
Činjenica da su lideri Rusiju, koja je prijeti Evropi najmanje od 2007. godine, proglasili za „najznačajniju i najdirektniju prijetnju” bezbjednosti, miru i stabilnosti evroatlantskog regiona, više je isticanje očiglednog nego naznaka velike strategija, ocjenjuje Politiko.
Privlačenje Švedske i Finske Alijansi, koje je Stoltenberg proglasio za dostignuće, više je rezultat nečega što bi se pristojno moglo nazvati ucjenom Redžepa Tajipa Erdogana nego uspješne visoke diplomatije sa ciljem da jedni drugima pomognu u odbrani, pišu u Politiku, navodeći da je turski predsjednik i dvije zemlje držao „za taoce“ kako bi od SAD dobio ono što je želio, nove avione F-16.
Takve mahinacije i dogovori ispod stola čine da NATO djeluje više kao zaštitni reket nego kao zajednica koja dijeli iste vrijednosti, piše “Politiko”, pitajući da li se uopšte može računati da će Turska poslati svoju vojsku u slučaju da dođe do ruske invazije na Baltičke države. Odgovor “Politika” je – teško.
U Politiku navode da članstvo Erdogana i Viktora Orbana u Alijansi ne samo da podriva tvrdnje NATO da je to zajednica koja deli liberalne vrijednosti, već ih i ismijava, a nisu jedini koji podrivaju legitimitet NATO.
Sve do invazije Rusije na Ukrajinu 24. februara, Francuska i Njemačka su i dalje maštale o „strateškoj autonomiji“, odnosno oslobađanju od američkog uticaja i preuzimanju brige Evropljana o sopstvenoj bezbjednosti. Kako pišu u Politiku, samo nekoliko nedjelja prije invazije, istaknuti njemački političari, uključujući ministarku spoljnih poslova Analenu Berbok, zahtijevali su da SAD povuku sve nuklearne bojeve glave sa njemačke teritorije. Napad na Ukrajinu doveo je do toga da su njemački političari, koji su godinama ignorisali pozive Vašingtona da prestanu sa dijetom njemačke vojske i počnu da doprinose vojnom savezu, preko noći postali veliki pristalice NATO.
Ova nova posvećenost NATO, ocjenjuje “Politiko”, rezultat je straha, a ne ubjeđenja, a lijepak koji vezuje Alijansu nije jedinstvo vizije, već instinkt članica da se sakriju pod američkim nuklearnim štitom. Ovo nije dovoljno da se Alijansa održi na okupu, pogotovo što Vašington počinje da sumnja da ostale članice žele da im prepuste najteži posao, prenosi Jutarnji list.
Reakcija na rusku invaziju na Ukrajinu, koja predstavlja najveću pretnju slobodnom svijetu od Drugog svjetskog rata, nije bila ujednačena među državama članicama NATO – dok su neke, poput Poljske, baltičkih država, SAD i Velike Britanije, bili veoma velikodušni sa vojnom pomoći i podrškom, drugi nisu ni približno toliko posvećeni naoružavanju ukrajinske vojske. Dobar dio evropske javnosti podeljen je oko toga koliko daleko treba ići u suprotstavljanju Vladimiru Putinu, dijelom i zbog toga što njihove vlade nisu saglasne o stepenu ugroženosti celog kontinenta od strane Rusije.
Ako Ukrajina nastavi da gubi teritoriju i ljudske živote jer joj nedostaju odbrambeni resursi, smatra “Politiko”, krivica će biti na NATO.
SAD troše 3,5 odsto BDP na odbranu, više nego duplo od nekih članica NATO, a poslije terora predsjednika Donalda Trampa, koji je prijetio povlačenjem iz Alijanse, njegov nasljednik Džo Bajden je promijenio kurs i sada najavljuje veći američki vojno prisustvo na evropskom kontinentu. Međutim, kako pišu u Politiku, nema garancije da bi budući predsjednik SAD mogao da nastavi Bajdenovu politiku prema Alijansi.
To ne znači da će se SAD povući iz NATO, navodi Politiko, ali bi zbog sopstvenih problema sa Kinom moglo da znači da će biti manje zabrinute za situaciju u Evropi. Zbog toga, kako sugeriše “Politiko”, NATO treba da sprovede radikalnu reformu, prestane da se oslanja isključivo na SAD i protjera zemlje članice koje ne poštuju osnovne demokratske norme iz Alijanse. Isto tako, članice koje ne ulažu dovoljno u sopstvenu odbranu, pišu u “Politiku”, treba da budu upućene da traže bezbjednosne garancije negdje drugdje, van Alijanse.
– U vojnim krugovima kontroverzna je taktika uništavanja grada da bi se on spasio. U slučaju NATO nema druge opcije – zaključuje Politiko.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu