Pacijentkinja je imala cistu na jajniku. Nije djelovalo da je maligna, ali ukoliko bi rak ipak bio otkriven, prilikom operacije trebalo bi uraditi i dodatne procedure neophodne za njegovo uklanjanje. Suprug ju je držao za ruku. Toliko ju je čvrsto stezao da su mu zglobovi prstiju pobijelili.
Pedeset jednu godinu smo u braku, a od kada sam u penziji, nismo bili razdvojeni duže od pet minuta.Volio bih da mogu da ostanem s njom – rekao je on. U njenim očima zablistale su suze.
– Obećavam da ću se pobrinuti za nju – rekla mu je ljekarka, instinktivno spuštajući ruku na njihove.
Dok je supervizor oblačio mantil i rukavice, student na praksi i mlada ljekarka pristupili su poslu. Ljekarka je klimnula glavom, a stažista je ubacio iglu pacijentkinji kroz pupak u abdomen, baš onako kako ga je ona naučila. To je prvi korak u laparoskopskoj hirurgiji uz pomoć robota, koji kontroliše sofisticirane instrumente dok prolaze kroz nekoliko minijaturnih proreza. Međutim, gotovo istog trenutka, anesteziolog je uzviknuo:
– Gubimo je!
U naredna dva minuta zavladao je potpuni haos. Ljekarka je pristupila reanimaciji, a supervizor je potvrdio da igle nisu izazvale unutrašnje krvarenje. Kada je anesteziolog konačno doviknuo da srce ponovo radi, ljekarka je osjetila kako joj teret spada sa ramena, ali su joj se ruke tresle.
Pošto su pregledali abdomen pacijentkinje, ljekarka je primijetila da joj je jetra uvećana i da se nalazi niže nego što je očekivala. Pri samom dnu organa nalazila se jedva vidljiva rupica,
– Glasno smo se zapitali da li je mjehurić vazduha mogao da prođe kroz iglu u krvni sud u jetri – piše u članku za “Hafington post”.
– To bi objasnilo zašto je srce tako brzo proradilo nakon što si započela CPR – rekao joj je supervizor.
– Da je vazdušni mjehurić ostao u srcu, ono ne bi moglo da radi kako treba, ali pritisak na grudni koš vjerovatno ga je izbacio napolje, tako da je mogao da se raspline.
Ostatak operacije je, srećom, prošao je relativno bez problema, nije bilo nagovještaja raka, a stanje pacijentkinje se stabilizovalo. Ljekarka ju je sutradan posjetila na Odeljenju intenzivne nege.
– Ne znate koliko sam srećna što izgledate tako dobro – rekla joj je.
– Čula sam da je moja operacija bila prilično uzbudljiva. Osjećam se kao prebijena, ali inače sam dobro – odgovorila je pacijentkinja.
Prethodne večeri, ljekarka je pregledale pacijentkinjin snimak sa skenera prije operacije, na kome se jasno vidjelo da joj je jetra uvećana. Raidolog to nije primijetio, niti bilo ko iz njenog tima.
– Bila je to najveća greška koju sam ikada napravila, ali na fakultetu nisam učila kako da razgovaram s pacijentima o komplikacijama – kaže ona. Nikada nije čula da se neko od iskusnijih ljekara izvinio pacijentu. Da li je to zato što se boje da će ih tužiti, ili zato što se od ljekara očekuje da budu savršeni?
– Mnogo mi je žao što nisam primijetila da vaša jetra smeta prije nego što sam započela proceduru – rekla joj je i osjetila kako joj se suze nakupljaju u očima.
Pacijentkinja ju je pogledala ispitivački, a zatim odgovorila:
– Dušo, što sam starija, to jasnije shvatam da ništa nije sigurno. Znala sam da nešto može da krene po zlu kada sam pristala na operaciju. Važno je da ste riješili problem i da vam je toliko stalo – odgovorila joj je.
Danas ljekarka kaže da ju je ta pacijentkinja naučila da priznati grešku ne znači da ste loš ljekar.
– U stvari, to mi je omogućilo da postanem još bolja u svom poslu. Ona je tačno vidjela koliko mi njena bezbjednost i zdravlje znače.
– Kada nešto krene po zlu, to me duboko pogodi, ali spremna sam da se nosim s tim i iskreno govorim o tome s većim povjerenjem. Ne trudim se da sakrijem kajanje i tugu koje osjećam. Kada mi je žao, moji pacijenti to znaju – piše ljekarka i dodaje da i u svakodnevnom životu živi prema tom principu.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu