Kršeći ruke Mara Halabrin iz sela Janošik, kod Plandišta, jedva izgovara rečenice o posljednjem viđenju sa unukom Aleksandrom (25). Bio je 20. mart ove godine oko 10 sati ujutru. Njegovo tijelo, sasvim slučajno, pronađeno je skoro 200 kilometara dalje i dva mjeseca kasnije, 16. maja, u vikend-naselju Vis, u selu Parcani, nadomak Sopota, pišu Novosti.
Kada smo išli da preuzmemo tijelo, samo su nam rekli da je ubijen hicem u glavu – pričala je juče rodbina. – Sahranili smo ga u petak. Bili su tu i njegovi drugovi iz Beograda, Novog Sada…
Aleksandrova majka, Marina kćerka, ne progovara. U šoku je i na lijekovima. Ostala je bez jedinca kog je cijeli život sama odgajala. Ona se sa njim posljednji put čula tog dana, rano po podne.
– Pozvala sam ga oko 13.40, ali se nije javljao – tiho kaže.
– Dešavalo se da ode, ali bi uvijek pozvao telefonom, rekao gdje je i šta je i da će brzo nazad. Bila mu je izrečena mjera samoizolacije jer je 15. marta ušao u Srbiju iz Mađarske. Išao je da kupi automobil.
Mladićev automobil je bio, a i sada je, u garaži u Bačkom Petrovcu. Rodbina je uvjerena da je tamo ostao kod špeditera, jer je trebala da se obavi procedura sa carinom i registracijom. Ipak, čini se, Aleksandar nikada do tamo nije stigao. Navodno, jednom od drugova je oko 14.40 napisao da ide da se sa nekim sretne na Banjici.
Kako se Aleksandar nije pojavljivao, a telefoni su bili isključeni, porodica je sve više brinula. Poslije tri dana otišli su u policiju i prijavili nestanak. Vanredno stanje i situacija sa koronom otežali su potragu. Onda je stigla najstrašnija vijest.
– Dođite da identifikujete Aleksandra – priča majka kroz suze – Nisam imala snage. Otišli su moja rođena sestra i zet. Nadala sam se da to nije istina, da je neko drugi. Onda je i DNK pokazao da je to on.
Mladićevo tijelo sasvim slučajno pronađeno je 16. aprila oko 10 sati ujutru. Mirko Maksimović čuvao je koze tog dana. Sa njim su bili i psi. Iznenada su počeli da laju i grebu zemlju.
– Prišao sam i naježio sam se – ispričao je Maksimović za Novosti.
– Pola tijela je virilo iz jame. Mora da su životinje, ovde ima puno divljih svinja, djelimično izvukle tijelo napolje. Bio sam šokiran. Nisam mogao da vjerujem. Pozvao sam policiju. Došli su i dugo radili uviđaj.
Tijelo je prebačeno na Institut za sudsku medicinu u Beogradu. Odatle na groblje u Janošik, gdje je mladić i sahranjen.
– Samo želimo da znamo istinu, ko ga je i zašto ubio, kome je šta zgriješio – jauču majka, baka, rođaci.
Aleksandar Halabrin bio je dijete za primjer. Odgajala ga je samo majka. Završio je srednju medicinsku školu u Vršcu i stekao zvanje medicinskog tehničara. Upisao je Višu medicinsku školu u Beogradu. Želio je da napreduje.
– Bio je ambiciozan i vrijedan – priča njegova baka – Govorio je nekoliko jezika. Jedno vrijeme proveo je i u Češkoj, oko dvije godine, gdje je radio. Tražio je posao, imao djevojku. Ne znam, pričaju da je u Beogradu stekao neke drugare, koji su se bavili raznim poslovima. Da li su pokušali da ga u nešto uvuku, pa ga onda tako ubili. Ne znam. Samo hoću istinu zašto ga više nema. Da mi bude lakše, pa da i ja umrem, da legnem kraj mog unuka.
O Aleksandru su i rodbina i njegovi drugovi imali samo riječi hvale. Nije pio, nije pušio, volio je sport, trenirao boks.
Tog dana, jedan njegov drug iz Beograda sa kojim je trebalo da se sretne poslao je poruku Aleksandrovom rođaku sa pitanjem: “Gdje ti je burazer, što se ne javlja?” Bilo je oko 16 sati. Negdje u to vrijeme, kako sumnja rodbina, on je otet i ubijen.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu