Benter (61), koji je osamdesetih godina zakoračio u profesionalne kockarske vode, nikada nije volio mnogo da govori o svojim uspjesima, ali onda je pristao na intervju sa Kitom Čalelom za “Blumberg” i otkrio brojne pojedinosti iz svog života.
Odrastao je u Pitsburgu, bio marljiv učenik koji je na fakultetu odabrao da studira fiziku. Tokom odmora, auto-stopom je putovao od Evrope do Egipta, te Rusije, ali onda je 1979, kada je imao samo 22 godine, donio neočekivanu odluku napustio je školovanje, ukrcao se u autobus i otišao u Las Vegas da igra kartaške igre. Naime, njega je nadahnula knjiga “Pobijedi dilera” u kojoj je autor pisao kako neko može da dobije prednost i pobijedi u blekdžeku. Kada je stigao u Las Vegas, radio je u prodavnici za 3 dolara po satu, a prihod bi regulisao uz fokus ka kockanju koje bi sistemski, profesionalno radio držeći se principa koje bi potom dodatno razrađivao.
Godinu dana kasnije, kada se prijavio za drugi posao, prijatelji su ga upoznali sa čovjekom koji će mu potpuno promijeniti život – Alanom Vudsom. Vuds je ostavio veliki utisak na Bantera i pozvao ga je da se pridruži njegovom timu, a nakon što je shvatio da bi tako umanjio rizik gubitka on je prihvatio i poslije već šest mjeseci bio je u Monte Karlu gdje je zarađivao ozbiljan novac. Cijela ekipa preselila se u predgrađe Las Vegasa odakle su nastavili da rade. Ipak, nakon nekoliko godina primijetili su ih vlasnici kockarnica i zabilježeni su u Grifin knjizi, zloglasnoj crnoj listi na kojima se nalaze imena ljudi kojima je zabranjen ulaz u kockarnice, a koji su vlasnici lokala dijelili jedni s drugima. Nastavak profesionalnog klađenja u Las Vegasu bio je skoro nemoguć. Vuds je predložio konjske trke u Hong Kongu i tako je sve počelo.
Da bi poboljšao izglede dobitka, Banter je kupio svaku literaturu do koje je mogao da dođe, ali malo knjiga je imalo podatke koji su mu bili neophodni. Trebala mu je realna matematika. Ipak, nije odustao i uskoro je došao do jedne koja je predstavljala opsežan izvještaj. Pročitao ju je nekoliko puta. Naučio je naprednu statistiku, ali i da piše softver na prvim verzijama kompjutera koji su tada postojali. U međuvremenu, Vuds je otišao u Kinu i poslao je Banteru gomilu godišnjaka u kojima su bili upisani rezultati hiljada trka. Banter je, da ne bi gubio vrijeme namijenjeno učenju i razvijanju koda, angažovao dvije žene koje su ih upisale u bazu.
Trajalo je devet mjeseci prije nego što je u septembru 1985. godine odletio u Hong Kong noseći tri kompjutera u prtljagu. Iznajmili su mali stan i posvetili se poslu. Iako su konstantno pokušavali da napreduju i pospiješe sistem, u jednom momentu njihove finansije su postale kritično male. Obojica su otišli da skupe još novca, a po povratku došlo je do prekida saradnje jer je Vuds, koji je donio više para, insistirao da ubuduće dobija 90 odsto zarade, na šta Benter nikako nije mogao da pristane. Zbog podjele, u kod je unio liniju koja je garantovala zaustavljanje sistema poslije određenog vremena i obojica su nastavila dalje, svako svojim putem.
Godine su prolazile, Benter je nastavio da skuplja znanje i razvija algoritam, a onda se 1988. godine vratio u Kinu. Tamo je zatekao nekadašnjeg partnera koji je angažovao tim programera i matematičara da rade na Benterovom kodu, dobro je zarađivao i luksuzno živio. Benter je odbio da razgovara s njim.
Potpuno se posvetivši razvoju programa, skupljao je sve informacije od značaja, uključujući i podatke vremenskih prilika na održanim trkama. Ispostavilo se da je taj mukotrpni posao, koji je ručno upisivao radio bespotrebno – nije imalo nikakav efekat na obrazac. Svejedno je vjerovao da mu i to znači kao nauk i nije ni pomišljao da odustane. Ozbiljan pomak se dogodio kada je odlučio da doda podatke koji su bili javni – objavljene šanse za dobitkom. Napravio je svoje od nule, kombinovao uz pomoć algoritma koji je napravio i dobio fenomenalne rezultate. Kako kaže, taj potez je smatrao svojim najvažnijim izumom, a zahvaljujući njemu u sezoni 1990-1991. zaradio je 3 miliona dolara. Jedino što je bilo slično tome bilo je ono što je predvodio njegov nekadašnji partner Vuds, za šta je upravo Benter napisao osnovu koda. Poslovi su rasli, obojici donosili veliku zaradu i privlačili nove radnike, od kojih su neki prelazili iz jednog u drugi tim. Vuds i Benter bi bili i na istim mjestima, ali nisu razmjenjivali riječi. Prošlo je 10 godina da nisu progovorili, prenosi Blic.
Naredni period bio je veoma turbulentan, mnoge stvari su se događale i primorale novi sistem poslovanja, skriven, donekle tajan, ali maksimalno usmjeren prema tome da se ne skreće pažnja. U novembru 2001. godine odlučio je da će posljednji put okušati algoritam za glavnu nagradu jer je iznos bio toliki da nije mogao da odoli. Tada je sa partnerom u Hong Kongu za opkladu “Tripl Trio” osvojio oko 13 miliona dolara, što je i najveći dobitak ikada u tom gradu.
Naime, “Tripl Trio” opklada podrazumijeva da se pogode prva tri konja, bez obzira na njihov raspored, u tri različite trke. Ona je toliko kompleksna da nudi više od 10 miliona mogućih kombinacija, a kada niko ne pogodi, novac se prebacuje na sljedeći set trka.
Večeri 6. novembra 2001. godine, to se dogodilo čak šest puta, iako se kladilo oko milion ljudi. Za to vrijeme, dvojica Amerikanaca su sedjela u kancelariji i ignorisala prenos uživo na televizoru kom su isključili zvuk. Jedini zvuk dopirao je u vidu šuma desetine kompjutera koji su radili. Bil Banter i njegov saradnik Pol Koladonato bili su koncentrisani na tri monitora na kojima je njihov algoritam prikazivao čak 51.381 mogućnost ishoda trka. Gledali su kako skripta radi i filteriše gubitke tako da je ostalo 36 opcija. Od toga, izračunato je da 35 opklada tačno prikazuju pobjednike u dvije trke za šta bi dobili utješnu nagradu, a jedna je bez greške predvidjela svih devet konja. Vidjevši je, Banter je samo rekao: “Dovraga. Uboli smo je”.
Nije im odmah bilo znano koliko su zaradili, pa su pokušali da izračunaju, ali, nepunih deset minuta kasnije, ekran televizora je zasvjetleo i to je bio momenat kada su zvaničnici objavili da je osvojena glavna nagrada od 13 miliona dolara. Prebrojavši nule, Banter se samo okrenuo ka svom kolegi i rekao: “Ne možemo ovo da preuzmemo, je l’ da? Ne bi bilo sportski, osjećali bismo se užasno”, sa čim se njegov kolega složio. Pregledali su tikete, a onda su uz osmjeh pozirali za fotografiju – dvojica profesionalnih kockara sa najvećim dobitkom u njihovim karijerama, onim koji nikada neće unovčiti. Tikete su zaključali u sef, a “Džokej Klub”, je na osnovu svoje polise poslovanja, nepodignut novac proslijedio u humanitarne svrhe.
Nakon pobjede, činjenica da je glavna nagrada osvojena, ali da niko ne želi da je podigne okupirala je naslove u medijima i pokrenula mnoge neobične teorije, od kojih je jedna navodila da je pobjednik umro od šoka. U želji da smiri buku, Benter je poslao anonimno pismo direktorima “Džokej kluba” u kom je objasnio svoje namjere, ali ono nikada nije objavljeno.
– Kockanje je oduvijek bio domen mudrih ljudi sa pogrešne strane trake za trčanje – rekao je Benter.
On je dijelio svoje tajne uspjeha na razne načine – predavao je na univerzitetima, dijelio teorije sa radnicima i konsultantima i čak objavio naučni rad u kom je objasnio svoj sistem. Mnogi se i dalje pozivaju na njegov sistem, a neki su podigli i firme na osnovu njega. Osnovao je i Fondaciju Benter, donirao za humanitarne akcije, a 32 godine nakon što je prvi put otišao u Hong Kong, Benter se i dalje kladi na trke konja, konstantno unoseći izmjene u svoj algoritam, piše “Blumberg”.
(Bloomberg, E.G.)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu