Nešto što je započelo kao glavobolja, pretvorilo se u borbu za život dječaka, a završilo se pobjedom porodice uz pomoć majke koja je u toj borbi donirala bubreg svom sinu.
Naime, Nataša Knežević iz Pule u Hrvatskoj (48) prije osam godina morala je zajedno sa cijelom porodicom da promijeni svoje svakodnevne navike. Sva veselja ali i tadašnji maleni problemi, uživanje u odrastanju trojice sinova, dobili su sasvim novi smisao kada joj se najmlađi sin razbolio.
Prvobitna glavobolja, nakon koje je uslijedila upala uha pretvorila se u borbu za život djeteta kome ljekari dugo nisu znali da uspostave pravu dijagnozu. A to je upravo bolesti dalo maha.
– Ne želim nikome da doživi to što sam ja, a opet, znam da ima roditelja i djece koja dožive i tragičnije priče. Trenutak kada vam inače zdravo, nasmijano, veselo dijete koje voli školu, koji je odličan đak, sportista, muzičar, odjednom počne propadati pred očima, kada ga tri puta spašavate od smrti, ne želim nikome. Mom djetetu se to dogodilo u osmom razredu. Po nalazima, rekli su da će biti u redu, međutim dijete je svakog dana sve više patilo, bio je sve manje pokretan. U jednom trenutku kod kuće više ni do wc-a nije mogao bez štaka. Jednom nam je spomenuta autoimuna bolest Vegenerova granulomatoza, ali opet rečeno nam je da od toga oboljevaju osobe starije od 40, a ne dijete od 14 godina – prisjetila se majka Nataša.
Na kraju se ispostavilo da se upravo radi o toj autoimunoj bolesti.
– Na kraju, kada smo ga iscrpljenog i pred kolapsom doveli u bolnicu, potvrđeno je da se radi upravo o toj autoimunoj bolesti. Kako su nam objasnili, isprva se manifestuje kroz respiratorne probleme, a onda napada pluća ili bubrege. Kod mog sina, napala je bubrege koji su zatajili. Na Kantridi su ga odmah stavili na dijalizu i prvih nekoliko nedjelja doslovno svakog dana smo strijepili hoće li da ostane živ. Ipak, nismo gubili vjeru ni nadu, vjerovala sam da je u sigurnim rukama i da će sve biti dobro – priča Nataša, uprkos svemu što je prošla, kaže da, ako je ona po tome superžena, da je takvih žena i njihovih anđela jako puno.
Njen sin je svakodnevno pio nekoliko lijekova, trpio velike bolove, s obzirom da je zbog autoimune bolesti u međuvremenu dobio i puno drugih dijagnoza. Kako je ispričala Nataša, lijekovima su jedno liječili, drugo uništavali, ali to je bio jedini put. Prava sreća ipak bilo je saznanje da mu može donirati bubreg.
– U remisiji bolesti, testirana sam kao donor bubrega za šta sam se sama prijavila, ispalo je da mu mogu dati svoj bubreg i nakon pola godine postupka, transplatacija je izvršena. Bila sam srećna zbog toga jer sam pomogla svom djetetu, a s osmijehom na licu je i on išao na tu operaciju – objasnila je Nataša.
I taman kad su mislili da je su transplantacijom riješili svoje muke, autoimuna bolest se vratila.
– Tri godine je sve bilo u redu, a onda su počeli problemi; pojavila se ponovo ta autoimuna bolest i infekcija koja se javlja kod transplantacija zbog uzimanja lijekova. Bubreg je počeo da otkazuje. Pokušali smo da usporimo proces, vratili smo se na dijalizu. Uz sve to, imao je niz drugih problema zbog kojih smo morali da pazimo na poseban režim ishrane, terapije… Dobio je i trovanje zbog silnih lijekova. Tada sam napustila posao kako bih sa njim kod kuće radila dijalizu. Ljekari su nam rekli da smo opet na početku priče i stavljen je na listu za transplantaciju bubrega – priča Puljanka.
Srećom nedavno je opet izvršena transplantacija, a dječak je i dalje u osjetljivoj fazi.
Tokom cijele borbe sa bolešću, najveću podršku pružala su joj djeca.
– Najveću su mi snagu u svemu davala deca, moja tri bisera koja su mi sve i bez kojih mene danas ne bi bilo, ne bih postajala ovakva kakva jesam. Oni su najbolje što mi je život dao; moja tri bisera! Sin koji ima bolest je toliki pozitivac, toliki je borac da se nikada nije žalio, čak ni kada je kao puno mlađi trpio silne bolove, a nisu znali kako da mu pomognu. I onda vam u svemu tome takvo dijete daje nadljudsku snagu da se borite, kucate, zovete, tražite, pitate, insistirate, sve što treba da bi se našlo rješenje koje će pomoći djetetu, koje će mu vratiti osmijeh na lice – priča majka za Večernji.hr.
Nataša je objasnila da je zahvalna Bogu na ispunjenju želje da joj sin preživi.
– U cijeloj ovoj priči, vjera mi je jako puno pomogla i dala mi snage. Imala sam puno svjedočanstava vjere u ovih osam godina. Stalno sam susretala znakove Boga, u ključnim trenucima slao mi je poruke da ima plan za nas. Znala sam slučajno da naletim na neke stihove u Bibliji gdje je pisalo o tome da će nas Bog spasiti – ispričala je ona.
Poruka drugim roditeljima je da imaju veru i nadu da će pobediti sve.
– Nakon svega što sam prošla i što nas još čeka, mogu poručiti roditeljima da ne gube nadu i vjeru, da insistiraju na informacijama i rješenjima za svoje dijete. I meni se hiljadu puta dogodilo da ljekari nisu imali vremena da razgovaraju sa mnom, da mi objasne kako mi je sin. U takvim situacijama imajmo razmijevanja. Isto tako, savjetovala bih roditelje da se medicinski edukuju kako bi lakše razgovarali sa ljekarima. Nikada nisam odustala, a bilo je puno loših dana, puno suza, brige, ali onda bi došli i ti naši osmijesi i radosti, a za osmijeh na licu djeteta, koliko god on imao godina, ja bih dala sve – zaključila je Nataša Knežević, piše Večernji.hr.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu