Već poslije kratkog razgovora s njim i zadovoljstva koje ne može da se sakrije, shvatate da ona fraza koja kaže „da nije važno gdje si, već s kim si i kako se osjećaš“, u ovoj priči, čiji akter voli svoj posao, postaje i te kako kristalno jasna i tačna.
Mada je skoro cijelog života vezan za zemlju iz koje potiče njegova familija, i u kojoj je provodio ljetnje i zimske raspuste, Danijel konačno u svojoj 35. godini shvata da želi da se preseli u Srbiju i da nastavi život u Beogradu.
Prethodno otvara jednu firmu za informacione tehnologije, a zatim drugu, sa kojom prvi na Balkan donosi ideju o jednostavnijem korišćenju bežičnog interneta u restoranima, kafićima, hotelima i drugim lokalima.
Priznaje da nije bio siguran kakva ga budućnost u Srbiji čeka, ali dodaje da je uz podršku kolega u poslovnom i supruge i djece u privatnom životu, znao da je na pravom putu.
Lijepo smo krenuli, uspjeli smo da dobijemo nekoliko stotina korisnika, razvijali smo WiFi i poslovali u plusu. Ipak, sve više sam razmišljao o tome šta bi još bilo potrebno Srbiji i kako da se približimo evropskom standardu u pogledu primjene WiFi tehnologije. Napravili smo novi hotpost sistem, otvorili novu firmu i krenuli u razvoj softvera. 2015. godine sve je bilo spremno za komercijalnu upotrebu – izjavio je Danijel za Priče sa dušom.
Šta je to prije tri godine prvi donio u Srbiju i okolne balkanske zemlje? Riječ je o „myWiFi“ načinu logovanja na bežični internet, u ugostiteljskim i hotelskim objektima, nakon čega klijenti, odnosno posjetioci ostaju u kontaktu sa lokalom koji su posjetili i u kojem su koristili internet, prenosi Blic.
– Na Zapadu je normalno da se u ugostiteljskim objektima internet plaća ili da se popunjavaju formulari za prijavu. Mi smo razvili takav sistem da kad izaberu mrežu, gosti mogu da se uloguju preko svojih naloga na društvenim mrežama i da besplatno koriste internet.
Svaki naredni put, čak i u nekom drugom lokalu koji koristi naše usluge, oni će biti automatski povezani na sistem. Nekada bi prosječan gost sjeo, popio kafu, a prvo što bi pitao konobara je „Koja je šifra za internet?“. Nakon toga bi otišao i pitanje je bilo da li će i kada ponovo doći. Zbog toga je naša ideja za vlasnike restorana i kafića odličan način da sa svojim gostima ostanu u kontaktu, da mogu slanjem mejlova ili SMS poruka da ih obavijeste o novim ponudama, meniju, koncertima ili događajima i da ih praktično pozovu da ih ponovo posjete.
Nema nikakvih uslovljavanja, niti lajkovanja ili djeljenja fejsbuk stranice klijenta bez pristanka gosta, a svako može da pročita i prihvati Politiku privatnosti – objasnio je Danijel.
Iako je 2014. godine sa svojim saradnicima bio prvi, akter ove Priče sa dušom otkriva da njegova kompanija danas ima konkurenciju, ali da su uglavnom u pitanju manje firme, odnosno kolege koje tek ulaze u ovaj sektor IT svijeta.
„myWiFi“ je već pokrio veće gradove u Srbiji i Crnoj Gori (zanimljivo je da u Beogradu skoro svi restorani u Beton hali koriste njihovu mrežu), a ovih dana se šire i ka Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali i Austriji, Italiji, Njemačkoj i Španiji.
IT sektor u Srbiji prema njegovom mišljenu je izutetno perspektivan.
– I perspektivan i profitabilan, kako za nas koji ovo radimo, tako i za objekte koji uvode naš sistem. Ljudi me često pitaju zbog čega sve ovo nisam radio negdje u inostranstvu, ali kod mene su dva faktora presudila. Kao prvo, ja volim Srbiju, a kao drugo, bavim se poslom koji volim. Da sam ostao u Švajcarskoj, sigurno bih sada bio jedan od zaposlenih u nekoj firmi i trebalo bi mi mnogo novca da tamo pokrenem svoj biznis. Zapad je to i tamo se obrću velike pare, dok se ovdje sa daleko manje novca može napraviti nešto što volite da radite, za sebe i za vašu porodicu, i to u zemlji koju volite. Ima Srbija i svoje mane, ali to nije tema ovog razgovora – iskren je Danijel.
Njegova biografija ukratko izgleda ovako: rođen je u Cirihu 1976. godine, u školi je naučio njemački jezik sa švajcarskim dijalektom, a u porodici srpski jezik. Poslije završene srednje Zubotehničke škole u Cirihu, odlučuje da upiše Stomatološki fakultet u Beogradu.
Srbija mu se mnogo dopala, ali ne i fakultet, pa ubrzo rješava da batali studije. Vraća se u Švajcarsku da odluži vojsku, zatim se zapošljava u tamošnjoj IT kompaniji koja mu omogućava da naizmjenično dva mjeseca radi u Cirihu, a dva da provodi u Beogradu, da bi napokon, kada je uštedio dovoljno novca, otvorio svoju prvu firmu u Srbiji.
U međuvremenu upoznaje svoju tadašnju djevojku, a današnju suprugu, pa dobija još jedan razlog za život na Balkanu.
– Ovdje sam od djetinjstva provodio sve ljetnje i zimske odmore družeći se sa brojnim braćama i sestrama. Toliko sam vezan za Srbiju, da sam čak došao u Beograd 1999. godine, u vrijeme bombardovanja, kada je najavljeno da će NATO kopnenim snagama ući u našu zemlju. Majci i ocu se nije dopala ta ideja, ali ja samo nisam želio da moji rođaci pate, želio sam da pomognem. Osoba koja je obilježila moje tinejdžerske dane je Filip, brat od ujaka, sa kojim sam našao zajednički jezik bukvalno od kad smo bili dječaci.
On mi je bio glavna veza sa otadžbinom – sjeća se Danijel.
Po preseljenju, u svojoj 35. godini lako se prilagodio Srbiji i ovdašnjem načinu života, a kad danas ode u Cirih priznaje da se u rodnom gradu osjeća kao turista.
– U Švajcarskoj su moji roditelji i tamo uvijek imam gdje da odsednem. To je uvijek bila skupa država, a pogotovo za nas iz Srbije. Ne tražim savršenost u svemu i ne poredim je sa Srbijom. Lijepo mi je ovdje, lako sam se i brzo prilagodio. U Švajcarskoj nikoga nisam mogao da pozovem u 8 uveče i da kažem „Dođi na kafu“. Ljudi se za jedno polučasovno viđanje dogovaraju po sedam dana unaprijed. Kao narod su vrlo distancirani i veoma hladni. Spontanost ne postoji. Švajcarska mi jeste pružila jedan lijep život u finansijskom aspektu i kada je riječ o zdravom životu, ali s druge strane od Srbije sam dobio mnogo više – ispričao je Danijel Milutinović za Priče sa dušom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu