Srbija je progovorila onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Da nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, više nikada neće biti. I da ćemo stajati uz svoj narod, za svoj narod, ne ugražavajući nikog, ne prijeteći nikom, ali i ne dajući na sebe i svoje. I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi – poručio je predsjednik Vučić.
U Bačkoj Palanci su večeras, ukazao je, svi Srbi i njihovi politički predstavnici, iz BiH, Republike Srpske, Crne Gore, i iz Hrvatske, i svi Krajišnici, kaže, gdje god da žive, od Busija do Kanade, od Futoga do Australije, treba da znaju da nisu sami i da Srbija možda i može bez Krajine, ali bez Krajišnika ne može.
A potom je nastavio, u cjelini:
-Dragi prijatelji, Krajišnici,
Danas smo došli ne samo da obilježimo taj najstrašniji dan u našoj novijoj istoriji, dan u kojem je otpočela golgota čitavog jednog naroda, naroda na čija leđa je natovaren krst roda, porijekla i vjere, i naroda koji je šiban mržnjom, nego i da posvjedočimo, pred svima, a pogotov pred onima koji su zaboravili, namjerno ili slučajno, da je svaki zločin, vječan i da ne može ni da se zaboravi, ni opravda.
A najmanje može da se slavi.
Možete li da zamislite one koji će da slave Jelenine suze i njenu bol.
Ako im je da slave, neka slave, a mi možemo sa mnogo ponosa da gledamo u budućnost, ne samo zbog Tesle i Milutina Milankovića, već i zbog Krajišnika koji su ovdje kod nas i koji su budućnost Srbije i svijeta.
Kada ubiješ nekoga danas, ubio si ga i sutra; kada prognaš nekoga danas, prognao si i njegovo juče, prognao si svaki detalj čitavog njegovog života, svu njegovu prošlost, svaki njegov bogovjetni dan i svaki tren čitavog njegovog postojanja.
I nema okvira u koji to može da se smjesti. Nema rama, nema odrednice, za nešto što je zauvijek tu, i u nama, i oko nas.
I nije nikakva slučajnost što su datumi, zločina zbog različitosti, zbog vjere i nacije, isti. Nacisti su 4. avgusta 1944. godine, provalili u sigurno skrovište jevrejske djevojčice Ane Frank i odveli je u logor, da umre.
Oni koji su, na isti taj dan, 4. avgusta 1995. godine provalili u Krajinu, ubili više od dvije hiljade ljudi i 250.000 prognali, samo su ponovili istu stvar. Isti zločin protiv nekoga ko je različit, ima drugčije ime, porijeklo i nekog svog Boga.
I u oba slučaja, jedina krivica i Ane Frank i Srba iz Krajine bila je ne nešto što su uradili, nego nečije ubjeđenje da će, bez njih, neka zemlja, neki ljudi, biti ljepši i bolji.
U oba slučaja traženo je i primijenjeno konačno rješenje. U oba slučaja, oni koji su drugačiji, optuženi su za samo svoje postojanje. I nije puka koincidencija to što je Hitler, 1919. godine optužio Jevreje za to što se “množe”, i što je istu tu riječ – “množili su se”, upotrebio Tuđman, u svom govoru u praznom Kninu, oslobođenom Srba, od sopstvenih stanovnika.
Motiv je, dakle, vječan, isto kao zločin koji je prouzrokovao. Mržnja, u svojoj iracionalnosti, ne prepoznaje ni vrijeme niti bilo kakav kraj, osim onog, konačnog, da nekoga nema.
Razlika je, poslije svega, samo u brojkama, koje govore, ne o manjoj želji, nego o manjoj efikasnosti.
A namjera je ista. Hitler je htio svijet bez Jevreja, Hrvatska, njena politika je htjela Hrvatsku bez Srba, jer su, kako je rečeno, “razarali hrvatsko nacionalno biće”.
Kako, nije objašnjeno, niti je to bilo potrebno. Odvratna emocija, koja pokreće pogrom, istrebljenje, ne traži ni racio ni pojašnjenje. Dovoljno joj je nečije ime i prezime, da uradi sve ono što je uradila, u ime svog imena.
Dovoljno joj je to “Srbin”, i “srpsko” da spali sve u Kistanjama, Lunićima, Ružićima, Đitićima, Kućima, Krikićima, Treskavici, Civljanu, u Donjem Lapcu, Benkovcu, Cetini, Kninu, Dvoru, Srbu, Glini. . .
Kod Drniša su ubili štene, nedaleko od ustaških Čavoglava, pod optužbom da je “srpsko”. Ubijali su i krave, vadili im oči, prosipali drob, i ostavljali ih u centru srpskih sela, kao opomenu, i jasnu poruku – ne vraćajte se.
Dijelili su letke, sa obećanjem da će oni, koji se usude opet u Hrvatsku, da budu zaklani.
Bombardovali su kolone izbjeglica, pljuvali ih i kamenovali, silovali, ubijali kraj kuća i kraj puta, potrudivši se da pir bude krvav, i da niko, od Srba, ne ode iz Hrvatske, bez kazne. Kazne koja mu je dodijeljena samo zato što je Srbin.
I ako to nije namjera, šta je onda namjera? Ako to nije etničko čišćenje, šta je onda etničko čisćenje? Ako to nije zločin, najveći zločin od svih zločina, zločin zbog krvi, nacije i vjere, kako, onda taj zločin izgleda?
Ne znam. Ali znam da danas slave, ida nikoga, prethodno, bar iz puke pristojnosti, za taj zločin nisu kaznili.
I neće. Baš kao što neće nikada da priznaju Jasenovac, i sve njegove žrtve, i kao što neće da priznaju da su ubili više stotina hiljada Srba tokom Drugog svjetskog rata, kada su, po prvi put, stvarali nezavisnu državu Hrvatsku, samo za Hrvate i ni za koga drugog.
No, to su oni, i to se sigurno neće promijeniti. Ali nešto drugo, sasvim sigurno hoće.
Srbija se mijenja. Srbija, koja jako dugo nije shvatala da tragedije ne počinju kada se ne razumeju riječi, nego kada se ne razumije ćutnja. I tu ćutnju, tešku ćutnju svog naroda, svojih Krajišnika, nismo razumijeli, previše dugo, gotovo punih 18 godina.
I ćutali smo na tu ćutnju, plašeći se da kažemo ništa drugo, nego ono što jeste.
Nismo smjeli da kažemo, “zločin”. Ni da kažemo, “pogrom”. Ni da kažemo, “čišćenje”. Ni, “istrebljenje”, “ubijanje”, “silovanje”, “paljenje”, “pljačkanje”.
Danas, smijemo. Danas je Srbija, u ime svojih, progovorila.
Danas Srbija govori u ime svih Krajišnika.
Bez trunke mržnje, bez poziva na osvetu, bez želje za bilo čim drugim osim za istinom, i elementarnom pravdom.
Onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju.
Više nikada nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, neće biti.To je moja poruka Srbima i svima drugima.
I nećemo više, Milorade, biti samo utočište za naš narod, za naše Srbe. Bićemo zaštita za svakog od njih, stajaćemo uz svoj naroda, i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava.
I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi.
Suviše je, dragi Krajišnici, velikih Srba, a pogotovo velikih Srba, iz Hrvatske, onih zbog čijih pronalazaka danas svoju sramotu ne slave u mraku, i bez mikrofona, da bi se mi stidjeli.
A kako ćete Tesli da promijenite rod, Tesli od oca pravoslavnog sveštenika i majke Srpkinje da kažete da nije Srbin? Nego šta je? Kao i Milanković i veliki Krajišnici koji ovdje žive.
I ti Srbi, i Ličani i Kordunaši i Dalmatinci…nama su dali najviše. Ostavili su oni, i Hrvatskoj, svoja velika djela.
Ali, još više su dali nama.
Srbi, Krajišnici, donijeli su ovdje, u svoju kuću, sav svoj talenat, marljivost, svu genijalnost tog krša u kojem su se rodili i koji te tera na velika dostignuća, i dali nam, sve to, onako kao što djeca daju roditeljima.
Dali su, svojoj otadžbini, svojoj majci, Srbiji.
I nije Jelena dala pola srca. Jelena je svojoj Srbiji i Bačkoj Palanci dala dva srca, i ono krajiško i ono odavde iz Srbije.
Onoj čiji su najveći ponos. Onoj koja, i to je više od obećanja, to je ozbiljna zakletva, nikada neće da ćuti.
Ni o zločinu, ni o svom ponosu.
I na kraju, dozvolite mi da se još jednom izvinim svim Krajišnicima, svim prognanim, svim žrtvama, za sve te godine ćutanja,teškog i zlokobnog ćutanja.
Muk je prošao u Srbiji. I njen, i vaš. I glas nam je sve jači, u Srpskoj i u Bosni i Hercegovini i sve dalje se čuje.
Ponosite se time, radujte se zbog toga, u ove dane tuge.
Zato što je to dokaz da ih više neće biti. I da ste u svojoj kući, bezbjedni i zauvjek spaseni.
Hvala vam dragi prijatelji što ste se okupili u dosad najvećem broju i došli da što ste nam došli da odamo počast ubijenim i prognanim Krajišnicima.
Pozdravljam naš narod gdje god da živi.
Ništa tuđe nećemo, ali niko ne može da nam zabrani da se zovemo Srbima, srpskim imenom i prezimenom.
Pozdravljam Srbe i u Crnoj Gori, i u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini i u Hravstkoj, svuda gdje žive ovdje u regionu i svuda u svijetu.
Živjela Republika Srpska. Živjela Srbija – poručio je predsjednik Vučić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu