Ratni stratezi dominiraju svjetskom geopolitičkom pozornicom, lobisti vojne industrije prazne magacine ratnih potrepština, doktrine sile i razaranja je sve više, a racionalnog sagledavanja opasnosti od sukoba širih razmjera sve manje.
Medijatori prihvatljivih rješenja miruju, a diplomatija kao umijeće suptilnog vođenja politike u ostvarivanju dugoročnih interesa, i kao vještina postizanja kompromisa, tihuje.
Svijet je podijeljen na prijatelje i protivnike, izjavio je ne tako davno bivši američki predsjednik Ričard Nikson, a mir i harmonija ne predstavljaju prirodan poredak stvari, već privremeni predah u opasnom svijetu, čija se stabilnost može očuvati samo ukoliko se u to ulaže ogroman trud.
Oprečnost pogleda na geopolitičkom horizontu, i takmičenje zasnovano na strateškom upravljanju geopolitičkim interesima u sticanju globalnog primata, kao da nikada nije ni prestajalo.
Period američke unipolarne dominacije prolazi, a obrisi novog multipolarnog poretka i konkurencije velikih sila su sve vidljiviji.
Evropljani se nalaze u procesu traženja modusa jedinstva zajedničkih političkih i bezbjednosnih interesa još od Suecke krize 1956, kada su shvatili da američkim preuzimanjem vodeće uloge u novoj geopolitičkoj podjeli svijeta gube status velike sile.
Teško je očekivati da Unija u srednjem roku prevaziđe svoj konfederalni karakter organizacije u kojem se odluke donose sporo, uz velike kompromise, i na bazi najmanjeg zajedničkog imenitelja – interesa.
Apropo ovome, poznati geopolitičar G. Fridman je izjavio da je glavno pitanje da li je Evropska unija velika sila ili optička iluzija.
Alijansa je nesumnjivo glavna osnova američkog vojnog i političkog prisustva u Evropi i njen glavni mehanizam u provođenju uticaja na ovom prostoru.
Donedavne različitosti percepcije uloge Alijanse u Evropi su aktuelnim ratnim dešavanjima u Ukrajini odložene na neko vrijeme.
Mada dugo zanemarene uloge u globalnom poretku, Ukrajina je danas na prvim linijama obnovljenog rivalstva velikih sila, a Alijansa neprikosnoveni stub primarne odbrane Evrope.
S tim u vezi treba se, pored ostalog, podsjetiti da je francuski predsjednik E. Makron još 2019. u britanskom nedjeljniku Ekonomist upozoravao na ozbiljnost problema funkcionisanja Alijanse i na brižljivo prikrivanje krize unutar sjeverno-atlanskog partnerstva, da je američki predsjednik Donald Tramp pri kraju svog mandata donio odluku o povlačenju većine američkih vojnika iz Njemačke, i da je državni sekretar Majk Pompeo na obilježavanju tridesetogodišnjice od pada Berlinskog zida ozbiljno upozorio partnere u Alijansi na konsekvence njihovog nepoštovanja izdvajanja resursa za unapređene funkcionisanje Alijanse od dva odsto državnog BDP.
Rusija bez Ukrajine prestaje da bude velika sila, izjavio je u Forin Afersu 1994. nekada glavni strateg Alijanse, Zbignjev Bžežinski.
Ukrajina je, kao druga najmnogoljudnija i najmoćnija od 15 sovjetskih republika, bila temeljni kamen Sovjetskog saveza, kuća najvećeg dijela njegove poljoprivredne proizvodnje, većeg dijela vojne industrije i dijela Crnomorske flote i nuklearnog arsenala.
Isto tako, Ukrajina je na mnogo načina bila ključna i za ruski identitet i viziju u svijetu. Kijev se ponekad nazivao majkom ruskih gradova, u istom nivou po kulturnom uticaju kao Moskva i Sankt Peterburg, a termin Novorosija datira još iz carske Rusije iz 18. vijeka, i odnosi se na oblasti istočne Ukrajine.
Na razlaz sa Ukrajinom u političkim krugovima Rusije se gledalo kao na istorijsku grešku i kao prijetnju ugledu Rusije kao velike sile. Stoga Moskva nije mogla dozvoliti dalje približavanje Ukrajine zapadnim političkim blokovima.
Kijev bi, bez jake vojnotehničke podrške Zapada, odavno bio izgubljen u ratnom sukobu s Moskvom, no njegova dalja podrška bi mogla dovesti do direktne konfrontacije velikih sila.
Nedavna odluka nekih zemalja NATO da pošalju tenkove u Ukrajinu predstavlja potez visokog rizika, koji vjerovatno neće pomoći u okončanju sukoba, izjavio je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, dodavši da je to poduhvat visokog rizika, koji će samo napuniti džepove baronima oružja, kao i da će Turska nastaviti razgovore i s Rusijom i sa Ukrajinom u nastojanju da se pronađe rešenje putem pregovora.
Mada pritisnut neprincipijelnim odnosima u Alijansi, bezbjednosnim izazovima Bliskog istoka, ali i unutrašnjim ekonomskim i političkim problemima Turske, Erdogan je jedan od rijetkih svjetskih lidera koji je bio posvećen diplomatskom posredovanju između Kijeva i Moskve.
Svaki rat iza sebe ostavlja ruševine i pustoš, sijući patnju, beznađe, mržnju… Ovaj rat je već odnio desetine hiljada žrtava, urušio hiljade objekata, u egzil poslao milione stanovnika, i u Ukrajini više ništa nije isto.
Vrijeme je za diplomatiju jer sve drugo je već viđeno.
Analitičari ocjenjuju da bi usljed približavanja nominacije kandidata za predsjedničke izbore u SAD, vojna podrška Alijanse mogla postepeno slabiti, te da bi najbolji način za okončanje ovog po mnogo čemu nametnutog sukoba bio povratak za pregovarački sto.
– Kako god da se završio rat u Ukrajini, oslabiće i marginalizovati Evropu, a tu mislim na cijelu Evropu geografski, a ne samo na evropsku zajednicu – izjavio je nedavno jedan od vodećih intelektualaca današnjice, Noam Čomski.
(MSc Branko T. Nešković, diplomata i publicista)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu