Jedan od najznačajnijih teatarskih reditelja, postigao je u karijeri gotovo sve. Iza Mijača su predstave koje su i danas u kolektivnom pamćenju, silna priznanja, a odškolovao je i generacije studenata.
Mnogo je nagrada iza njega, toliko antologijskih predstava, od „Ženidbe i udadbe“, „Golubnjače“, „Pučine“, „Putujućeg pozorišta Šopalović“, do „Vase Železnove“ ili „Rodoljubaca“…
– Svaka od mojih predstava bila je rezultat napora. Neka je bila manje, neka više uspješna. Ja sam, recimo, volio neke predstave koje publika ili kritika nisu prihvatile. Na primjer, radio sam u SNP „Veliki Mak“. Selektor Sterijinog pozorja nije razumio predstavu, rekao je da je isuviše mračna. Nisam zbog toga patio. Pa, onda „Pomračenje“ Slobe Stojanovića, za koju je Mića Tabački u SNP napravio izvanrednu scenografiju. Ta predstava je fenomenalno propala. I dan-danas kad se vidimo Mića i ja pričamo o njoj. Ali, tada nije prošla, rano je došla… – govorio je ranije za Novu.
O ljubavi
– Vrijeme je toliko brzo, a ja toliko spor. Kada sam se prvi put vozio brzom železnicom Pariz – Lion i prvi put u životu sam shvatio da moje oko ne može da hvata neposredno blizak prostor, da on izmiče, nestaje, da se pretvara u mrlju. Tek tamo daleko se nešto nazire. Moj život ušao u neku orbitu gdje je veoma veliko ubrzanje i ništa drugo ne osjećam, a naročito ne vidim, osim tog ubrzanja. Svi parametri koji bi ukazivali na nešto što se neposredno dešava u blisko mogućem kontaktu, oni izmiču, nestaju. Ne znam da li je to za ostale tako, ali za mene, koji živim toliko koliko živim – a rođen sam u prvoj polovini prošloga vijeka – promjena je nevjerovatna, tako da se pitam da li sam ja uopšte živ i da li imam ovoliko godina, a ne da li svijet oko mene postoji – rekao je tada.
-Govorim o parametrima po kojima sam vaspitavan. To su, recimo, čast, poštenje, data riječ, prijateljstvo, ljubav. To ja danas u programu življenja ne vidim. Ili izmiče zbog brzine, pa ne vidim. Ljubav je danas izmaštan pojam, svodi se na to da li je neko u nekoga zaljubljen. Nije to jedina vrsta ljubavi. Ne misli se o ljubavi prema domovini. Danas toga nema. A ljubav je jedan lijep pojam o kom su govorili izuzetni ljudi, pjesnici ili proroci. Političari sigurno nisu – dodao je-
„Nagledao sam se patnje u djetinjstvu “
– Ja sam bio dijete za vrijeme groznog svjetskog rata. Moja familija, najuža familija, bila je srećom pošteđena najstrašnijih stvari, ali sam se nagledao.. Moja šira familija, mislim od ujaka, stričeva, sve je to stradalo. Ja sam bio prvi razred osnovne škole, pošao sam u školu te jeseni 1940. godine, a onda se u proljeće ’41. već zaratilo. Stalna trka, stalna promjena i ugroženost, osjećaj ugroženosti. Nagledao sam se patnje, gledao sam svojim očima kako sela gore, gledao sam kako ljude vješaju na valjevskoj pijaci. Prolazio sam daleko, naravno, još mi je majka branila da gledam na tu stranu. Tamo su bila vješala gdje je visio Stevan Filipović. Sve ovo pričam zbog toga što je, uprkos svim tim užasima, postojalo i istinsko herojstvo, kad je čovjek ponosno davao svoj život slijedeći svoje ideje, ideju kojoj je pripadao, koja je bila ukorijenjena u njemu – govorio je.
Rođen je 17. aprila 1934. godine u Bijeljini. Režiju je studirao na Akademiji za pozorišnu umjetnost u Beogradu.
Bio je reditelj Narodnog pozorišta, Tuzla i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Bio je profesor režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu od 1972. do 1997. godine, prenosi Blic.
Režirao je na mnogim scenama u Jugoslaviji, a posebno u Novom Sadu (oko 40 režija), Beogradu, Zagrebu, Somboru i Nišu.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Od toga dobitnik je osam Sterijinih nagrada. Mijač je bio akademik SANU od 2021. godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu