-Ima trave, sve je zapušteno a u travi ima i zmija. Svakojakih vrsta, kao nikada prije toga. Gdje god zamahnem kosom ili zagazim kosilicom, ugledam zmiju. Ja se tome obradujem a domaćini, za koje radim, grdno prestraše priča Goronja.
Šta čini sa zmijama, zbog čega vlasnici parcela, staništa ovih životinja imaju popust, zamolili smo da nam objasni ovaj kosac i bivši vozaš šumske mehanizacije u Kozari.
-Ne ubijam zmije, spasavam ih… To je humano, prema životinjama. Kada je pronađem, malo se poigram, pustim da klizi po ramenima i rukama, da me malo rashladi na ovim vrelinama jer je zmija hladna životinja. Smatram, ako im poštedim život, da će meni i mojoj djeci biti bolje. To je neka moja teorija.
Imam i dva sina, oni su mali. I njih učim poslu, da rade i da budu vrijedni. Oni gledaju kako kosim a kada uhvatim zmiju, dozvolim da je i oni opipaju, da se privikavaju. Ne plašim ih zmijama, kao što su govorili meni ali ja sam se i sa time izborio.
Najviše zmija ove godine, kaže, ima u Pruscima, Ahmetovcima, Vpjskovi, Novoselcima, Čitluku, Knežici… Najduža, koju sam pronašao i ulovio, duga je 172 centimetra. Ima i onih, mojih kolega, koji kažu, ma šta je to, nisu te zmije opasne, nisu otrovne, to su smukovi. E, tada imam kontrapitanje, svakome… Kada nije opasno, hajde je ti uhvati, ili barem pipni. Ni to ne smiju. Nego bježe. Hrabriji kažu, uhvatiću je psolije sedam rakija ili gajbe piva.
Mene je jednom prilikom ugrizla zmija za prst ruke, nisam bio pažljiv, nastavlja Lukas priču, ali se nisam zbog toga uzbuđivao niti pravio paniku. Malo raskrvarila prst, ranu sam dezinfikovao i sve je prošlo, bez posljedica.
Lukas Goronja je veoma razgovorljiv i vrijedan, uporan u svom poslu, odlučan da stigne svuda gdje ga pozovu, gdje drugi ne mogu….
-Sva sela su zapuštena, za kosce ima posla preko glave. Zato sam angažovao i nekoliko prijatelja jer samostalno ne mogu svuda stići. Dvojica stalno rade a još dvojicu povremeno angažujem. Nema njive, livade, šljivika ili zapuštenog kućišta, koje ne možemo urediti.
Stalno mi zvoni telefon, to me usporava ali ohrabruje… Meni se ništa ne može oteti, ni brdo, ni dolina, gdje ja uđem, tu više ni trava ni šiblje ne rastu, bar uskoro. Primjetio sam da mladi parovi, sve češće, kupuju napuštena imanja i vraćaju se u selo. To je dobro, ali prije svega posjed treba urediti, zmije i poskoke rastjerati…
Za dan 16 dunuma
Ima toliko posla, da više i ne pitaju, koliko košta, nego kada mogu doći. A kada sam objavio i da lovim zmije, posao mi je krenuo, kao nikada prije. Traže me da kosim okućnice, međe, groblja, šljivike… Zato sam i proširio posao pa se bavim i prevozom, na primjer drva, ormara, svinja, ovaca…
Narod se plaši zmija i zato želi da očisti imanja od ovih gmizavaca. Kažu, ako ubiješ zmiju, dobićeš 20 maraka za svaku. Ja im obećam, oni me nagrade, pa sam po svojoj računici, i sa popustom, zapravo na dobitku. Njima je važno da zmije nisu u blizini, a ja ih ne ubijam nego ubacujem u kantu sa poklopcem i u prikolicu, pa dalje, u njihovo stanište, gdje narod ne zalazi. Eto, tako je dobro svima, i ljudima i zmijama, a ni meni nije loše.
Često mi kažu, ako ih ne želiš ubiti, vozi ih u drugo selo, pa neka njima bude uzbudljivo. Ali, tako ja ne radim, ja sam human zmijolovac i jak kosac. Za jedan dan, mogu pokositi i 16 dunuma kopriva, ostruge, šiblja… Niko me u tome ne može nadvisiti niti pobijediti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu