Dogodilo se to u tadašnjem Donjem Vakufu a kasnije Srbobranu. Bio je rat. Mnogi su se borili puškom, u uniformi, čeznuli za mirom i slobodom.
Suzana je u to, najteže vrijeme, izazovno i odgovorno, potražila i pronašla svoj svijet kojem je i sada vjerna. Počelo je iz ljubavi prema pisanju, čitanju, radoznalosti a potom je sve preraslo u životno zanimanje, ispričala je Suzana za Srpskainfo.
Sa samo 17 godina, 8. augusta 1992. godine prvi put, obratila sam se slušaocima tadašnjeg Radio Srbobrana (Donjeg Vakufa), prisjetila se naša sagovornica svojih voditeljskih i radijskih početaka.
Ona je u Gradiški, stigla u izbjegličkoj koloni, posljednje ratne godine, zajedno sa nekoliko hiljada bivših ali i sadašnjih sugrađana.
Specifičnu boju glasa, dikciju i talenat za ovaj zanat, ispričala nam je Suzana, prepoznali su profesori Nikola Kisin, Nedeljko Ninković i novinar i direktor Radio Srbobrana Borislav Đurić, na audiciji, ratne 1992.godine.
– Prijavila sam se iz radoznalosti. Nisam slutila da će mi ta audicija odrediti životni put. Bila sam najmlađa od devet kandidata. Iznenadio me i beskrajno obradovao poziv za posao. Radila sam i išla u školu. Granate su padale svuda, a ja sam stalno bila u pokretu, na putu do škole ili Radio stanice – kaže Suzana koju ni ratne okolnosti nisu pokolebale.
Htjela je da snažno prigrli zanimanje o kojem do tada nije mnogo znala, da uči i napreduje. Za nju se tada otvorio svijet kojem je vjerna, posvećena, i trideset godina kasnije. O iskustvima s početka često i rado priča.
– Borbe su se svuda vodile a ja toga nisam, sasvim, bila ni svesna. Plašila sam se ali volja je od svega bila jača. Išla sam i na teren, na front, u ratne jedinice da porazgovaram sa borcima, mojim komšijama i poznanicima u uniformi, na borbenoj liniji. Vidjela sam sve strahote rata i stekla, već na početku, važno iskustvo – priča Suzana koja je, nakon izbjeglištva, u tadašnjem Srpskom radiju Gradiška, zajedno sa kolegom iz tehnike u srbobranskom Radiju Draganom Đokićem, pronašla novu sredinu, kolektiv i priliku da nastavi raditi isti posao.
Njih dvoje su i sada, zajedno u ovoj medijskoj kući. Ipak, pričom nas vraća na to ratno vrijeme i emisije “Sa borcima na frontu”.
– Da bi snimili emisiju, išli smo, često i pješke sa magnetofonom o ramenu desetak kilograma, do prve linije fronta i rizikujući život, snimali razgovore sa borcima. Bilo je to veoma teško ali potrebno – kaže Suzana, upoređujući i druge okolnosti, uslove rada u radio stanici.
Ona podsjeća da je, u to vrijeme, bilo teško doći do informacija. Nije bilo Interneta, telefonske veze često nisu radile, štampa je rijetko stizala, struje je bilo povremeno, ali su entuzijazam i volja, odlučnost, uvijek bili tu, u srcu mlade spikerke i voditeljice. Zato nije odustala ni u najtežim okolnostima.
U skromnoj, ličnoj arhivi iz ratnog perioda, sačuvala je nekoliko fotografija i Rješenje o rasporedu u ratnu, radnu obavezu na poslove spikera u JP Radio Srbobran.
Nakon progona srpskog stanovništva iz Srbobrana, 13. septembra 1995. godine došla je u Gradišku, u do tada za nju nepoznato mjesto. Nakon nekoliko dana, dobila je novu priliku, u Javnom preduzeću Srpski Radio Gradiška, na poslovima voditelja, a kasnije i novinara.
– Nova sredina, veći kolektiv, veći grad i široko područje… Morala sam, nekako, sve od početka. Kolege su me dobro prihvatile, uspostavila sam mnoge kontakte, upoznala ovdašnji život i ljude. Tu sam stekla porodicu, i u Gradiški prepoznala novi zavičaj. Ovdje sam mnogo duže nego u Vakufu odnosno Srbobranu ali su te dvije sredine meni jednako važne – kaže Suzana.
Ona naglašava da i sada, kao i na početku voli svoj posao, da radi istim entuzijazmom i da to slušaoci prepoznaju.
– I poslije 30 godina, radujem se pohvala za dobro odrađen posao. Sada imam nove izazove. Radio Gradiška je ove godine prerasla u Radio-televiziju. Sada učestvujem i u realizaciji emisija pred TV kamerama. Uvijek i od mnogih sam učila, jer je to beskrajno polje za rad i dokazivanje – objašnjava Suzana Vidović svoje medijske principe, omiljena radio, a od nedavno i TV voditeljka. Ona sada želi da svoje znanje upotpuni i studijem na Fakultet političkih nauka, smjer novinarstvo i komunikologija u Banjaluci.
To se uklapa u njenu teoriju da u svako vrijeme, bez obzira da li poslije tri ili trideset godina, voditelji i novinari moraju usavršavati svoje znanje, stil, učiti od drugih kako bi nadogradili talenat i druge posebnosti koje su ih preporučile za ovo zanimanje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu