Sve četvoro pacijenata oporavlja se prema planu, a “Blic” ih je posjetio u Kliničkom centru. Siniša Bobojević (46) iz Negotina čekao je na novo srce pune četiri godine. Sada, dvije nedelje nakon transplantacije, osjeća se, kako kaže, odlično.
Prije četiri godine su mi otkrili srčanu bolest i iz dana u dan mi je bilo sve gore. Dan pred transplantaciju više nisam mogao da jedem, da hodam. Imao sam stalna gušenja – priča nam Siniša.
Došao je u bolnicu i nakon dva dana potencijalni donor je pronađen. Veći strah od onog koji je godinama iz dana u dan osjećao, kaže, ne postoji, te je transplantaciju dočekao optimističan.
– Razmišljao sam o tome kako će sada biti samo bolje. Moje srce je radilo sa pet do deset odsto kapaciteta. Kada sam se nakon operacije probudio, osjećao sam se kao nov čovjek, što u neku ruku i jesam – objašnjava Siniša.
Danas, on može da stoji, samostalno odlazi do toaleta, razgovara sa sestrama i doktorima… Ne zna, kaže, od koga je dobio srce, ali je siguran da će nakon oporavka i sam potpisati donorsku karticu.
– Potpisaću jer sam osjetio koliko to nekom može da znači i spase život – rekao je.
Prof. dr Svetozar Putnik, direktor Kardiohirurgije KCS koji je uradio transplantaciju, objašnjava nam da se radi o kompleksnom bolesniku.
– Riječ je o pacijentu koji ima poseban oblik kardiomiopatije koja izaziva slabost mišića, pa samim tim i srca. To je veoma kompleksna stvar po pitanju transplantacije srca, ne toliko zbog hirurgije nego zbog preoperativne pripreme i postoperativnog praćenja – kaže dr Putnik.
U sam proces transplantacije bili su uključeni specijalisti, neurolozi, endokrinolozi i genetičari…
– Pacijent je bio u hitnom stanju, bilo je pitanje dana ili nedjelja koliko će živjeti. Sada, dvije nedjelje nakon transplantacije, on je dobro i oporavak ide željenim tokom – zadovoljan je dr Putnik.
Adela Kučević (36) i Ivan Redžić (33) više nikada neće morati da provode sate i dane u sobama za dijalizu. Kako kažu za “Blic”, ne postoje reči kojima mogu da zahvale na pruženoj šansi za normalan život.
– Na dijalizi sam bio osam mjeseci. Iako izgleda kao kratak period, zapravo je jako mučno – iskren je mladi Beograđanin.
Kada mu je 28. marta u 23 časa uveče zazvonio telefon, a glas s druge strane saopštio da je pronađen odgovarajući bubreg, osjećanja su mu bila pomiješana. Počeo je da se pakuje kako bi što prije stigao u bolnicu.
– Jedva sam čekao novi bubreg, ali sam se ipak i uplašio odlaska pod nož. Međutim, kada sam se probudio i shvatio da je sve u redu, mojoj sreći nije bilo kraja – iskren je Ivan Redžić.
Na ove njegove riječi glavom klima i Adela, Ivanova “bolnička cimerka”. Ona je na dijalizi bila nešto duže, 3,5 godina.
– Kada su me pozvali iz bolnice, samo sam željela da što prije stignem do Beograda. Tek poslije nekoliko dana sam bila svjesna šta se desilo, da sam dobila šansu za novi život. Poslije operacije sam se osjećala sjajno, s malom dozom straha od odbacivanja organa, ali nakon dvije nedelje sve je odlično – sa osmehom priča ova Novopazarka.
Ni Adela ne zna ko je donor, ali porodici koja je dala saglasnost želi neizmjerno da zahvali.
– To je baš velika žrtva. Koliko god i šta god da kažem, nije dovoljno. Ja i moja porodica još od 2001. godine imamo potpisane donorske kartice – kaže Adela.
Urolog prim. dr Čedomir Topuzović kaže da su prednosti transplantacije nad dijalizom ogromne.
– Životni vijek pacijenata na dijalizi je mnogo kraći nego pacijenata koji su dobili bubreg. Pored toga, pacijent na dijalizi je povezan sa mnogim neželjenim dejstvima koji praktično oštećuju sve organe, dok se transplantirani pacijent vraća u normalu i živi kao da ima normalan bubreg, uz određenu terapiju – priča dr Topuzović.
Šansu za novi život dobio je i Ivan Stevanović (23) iz Smedereva. On je krajem septembra osjetio bolove u stomaku. Doktori su posumnjali na kamen u žuči, ali su kontrole pokazale da jetra nije u redu i Ivan je hitno upućen u KCS. Na listi je bio od 20. decembra.
– Kada je 28. marta zazvonio telefon, nisam znala šta da radim, šta da spakujem da dijete ponese, šta da mu obučem… Bili smo baš uznemireni. Ali na sreću, sve je na kraju ispalo u redu – ispričala je uzbuđeno Ivanova mama Olivera. I ona je, kao i svi ostali pacijenti i njihova rodbina, neizmjerno zahvalna porodici koja je odlučila da donira organe.
Ne vade bubrege nakon transplantacije
Kako se ne zna mnogo o transplantaciji bubrega, obično se svi pitaju šta se dešava sa bubrezima koje pacijent već ima. Doktor Čedomir Topuzović objašnjava da se oni – ne diraju.
– Mi ne diramo te bubrege, oni najčešće ostaju u organizmu. Vade se samo oni koji stvaraju ili mogu stvoriti probleme prilikom transplantacije, poput infekcije, ili ako postoji mogućnost razvitka maligniteta – kaže dr Topuzović.
Transplantirani bubreg se, priča on, stavlja blizu bešike, lateralno od nje, jer su tu najpristupačniji krvni sudovi na koje mogu da se anastomoziraju krvni sudovi bubrega. On stoji lijevo ili desno i vrlo je blizu koži – njega samo koža i mišićno tkivo dijele od spoljne sredine, te pacijent mora da se pazi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu