Primjetna je manja uznemirenost stanovništva, a senzitivniji pojedinci, koji su na početku ovu korona situaciju doživljavali dramatično, i sada reaguju s većim oprezom i nivoom uznemirenosti nego većina. Stiče se utisak da se više brine o odlasku na more i uticaju koji epidemiološka situacija ima na ovu aktivnost, a da je strah od zaraze u drugom planu. Kako je došlo do ove promjene?
Izostanak represivnijih mjera društva i prebacivanje brige za vlastito zdravlje na pojedinca i njegovo odgovorno ponašanje mogu da dovedu do zaključaka da je opasnost od zdravstvenih komplikacija manja čime se dodatno relaksira ponašanje i ulazi u niz, ranije uobičajenih a sada zdravstveno rizičnih, situacija koje su dio našeg kulturološkog obrasca (različita slavlja, porodična okupljanja i slično). Navike, tradicije se teško mijenjaju, pogotovo kada se odnose na naše predstavljanje drugom (’’šta će svijet reći’’ ili ’’to je tako odvajkada’’).
Navedenom doprinosi i ponašanje javnih ličnosti čijem su uticaju podložniji mladi. Takođe, već imamo jedno iskustvo s koronom, čuli smo ili znamo nekoga ko je prebolio, tako da nam više nije nepoznata.
S obzirom na populaciju koja je ovim talasom dominantno zaražena (mlađi), simptomatologija je znatno blaža, a samom tom činjenicom i strah je slabiji, što vodi opuštenijem ponašanju zbog razmišljanja ’’pa šta i ako se zarazim, neće mi ništa biti’’. Oprečne izjave stručnih autoriteta mogu dodatno pojačati ovaj stav (’’ma ni oni ne znaju, što bi ih slušao’’). Svi ovi faktori su doprinijeli drugačijem doživljaju pandemijske situacije i promjeni ponašanja kod većine stanovništva, od opreznog do opuštenog.
Međutim, opasnost od zaražavanja i oboljevanja je i dalje prisutna, trenutno više nego što je bila u martovskim i aprilskim danima, što je vidljivo po broju zaraženih i teritorijalnoj raširenosti. Ono što je poznato jeste da nije predvidljivo kako će nečiji organizam odreagovati na zaražavanje, kakva će klinička slika biti i kakve će posljedice biti po zdravlje nakon liječenja. Ne znamo kakav imuni odgovor nosimo.
Najave su da represivnijih mjera zaštite države neće biti, jer se život ne može zaustaviti, a njihov izostanak ne znači da je opasnost manja već da je potrebna pojačana briga za sebe.
’’Lopta je u našem dvorištu’’, kako bi žargonski rekli, odnosno mi odlučujemo kako ćemo se ponašati, da li ćemo ulaziti u epidemiološki rizične situacije (npr. veća okupljanja, putovanja, da li ćemo nositi maske, držati distancu, grliti se, ljubiti se…) i time povećati vjerovatnoću da se zarazimo ili ćemo ih izbjegavati i voditi socijalni život u skladu s preporukama prevencije.
Ova situacija je ispit zrelosti za svakog od nas, jer podrazumijeva odluke na osnovu predviđanja posljedica uzimajući u obzir trenutna uskraćenja, razmišljanje ’’dugoročno umjesto kratkoročnog olakšanja’’, uvažavanje realnosti ma koliko neprijatna bila, toleranciju frustracije. Šta ćemo odabrati naša je odluka, odluka koja nije bazirana na strahu već na brizi za sopstveno zdravlje.
I zato, šta ste odlučili?
Slađana Cvjetković, psiholog-psihoterapeut
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu