Posljednji rat između dva „bratska“ naroda završen je krajem prošlog vijeka protjerivanjem krajiških Srba. Ostvario se san „oca“ hrvatske nacije Ante Starčevića i njegovog još zloglasnijeg imenjaka, poglavnika ustaške države, da se „remetilački faktor“ u Hrvatskoj svede na „prihvatljivu“ mjeru. Međutim, ostacima poklanog naroda, kako je preživjele mučenike genocida opisao jedan pjesnik, ni danas u „lijepoj njihovoj“ ne daju da žive. Smeta im srpski jezik i pismo. Žulja ih samo postojanje Srba, bez obzira koliko ih ima.
Živopisni hrvatski predsjednik, koji ovih dana razglaba o svemu i svačemu, pa, između ostalog, tabiri i političku situaciju u BiH, ne tako davno Srbe je nazvao „šakom jada“. Poslije toga je uljudno razgovarao sa sadašnjim srpskim članom Predsjedništva BiH, pričao o tome kako s predstavnicima Srba i Republikom Srpskom nema problem, kao rođeni se grlio i ljubio s Draganom Čovićem, liderom stranke koja mu je, navodno, ideološki najljući protivnik u Hrvatskoj.
Taj isti Čović, koji već godinama razvija „strateško partnerstvo“ i prijateljstvo sa liderom SNSD, svojim djelovanjem na terenu ni najmanje se ne razlikuje od onih koji ovih dana zabranjuju srpski jezik i ćirilicu u Hrvatskoj. Štaviše, Čović i njegov HDZ, u kantonima u kojima drže vlast, patentirali su oduzimanje svih elementarnih prava Srbima, i to u vrijeme kada je zvanični Zagreb, zbog pregovora o pristupanju EU, morao da glumi civilizovanost.
Lijepo je i hrišćanski praštati, okretati drugi obraz i nadati se da će nerazumni mrzitelj doći pameti. Još korisnije je od dojučerašnjih neprijatelja praviti prijatelje i saveznike. Međutim, vjerovati nekom ko u praksi pokazuje da te ne može smisliti i da bi bio najsrećniji da ne postojiš, ne može se nazvati naivnošću. U srpskom jeziku za takve postoje mnogo prikladnije riječi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu