U Radenkovom porodičnom muzeju je stotine eksponata koji podsjećaju na davnu prošlost ovog kraja u blizini Krupe na Vrbasu, način života, obradu zemljišta, pripremu hrane, zanatstvo, na svakodnevicu.
Svaka alatka, torba od kože poznata u narodu kao šarpek, stare brave, ključaonice, tesana šindra i zakrivljena sjekira, bradve, preslice, vretena, volovski jaram i teljig, svaki od ovih predmeta ima svoju istoriju i svoju priču – objašnjava Radenko Čubrilović, koji predmetima koji odavno nisu u upotrebi želi sačuvati tragove pređašnjeg načina života u ovom pitomom mjestu koje se, visoko u brdima uzdiže iznad plahovitog Vrbasa.
Htio je ovim starinama, kaže Radenko, takođe oživjeti uspomenu na djeda Peru Čubrilovića, koji je na daleko bio čuven majstor za drvenarije.
-Mnogo je ovdje Perinih alatki, vagira za vuču klada, sjekira za tesanje greda i dasaka, praporci za konje i fenjeri bez kojih se nije moglo noću na putovanje. Praporcima je oglašavano da neko dolazi, a fenjer je osvjetljavao put konjima i ljudima – pripovijeda Radenko pokazujući i kese s duvanom, lulu, čakmak ili kresivo za pripalu lule, drvene kašike i zdjele u kojima je čuvan kajmak od ovčijeg mlijeka.
Jedan od malobrojnih svjedoka vremena u kojem su ovi predmeti uveliko korišteni je starina Veljko Čubrilović, koji hrabro i odlučno gazi devetu deceniju. On često dolazi u Radenkov muzej.
– Najslađi kajmak bio je iz drvenih zdjelica. Preko njega je mačka mogla prijeći, a da ne propadne. Sir iz kablića opletenih ljeskovim motkama je isto tako bio ukusan i zdrav. Narodu je domaća hrana darivala zdravlje i vitalnost. Žene su preko dva brda, sa velike udaljenosti, koliko pogled može da obuhvati, donosile pitu radnicima koja se još pušila od vreline, tako su brzo hodale i dugo živjele – ispričao nam je Veljko, koji i sada svakodnevno pješači po pet kilometara.
Drveni kalup za ciglu sjeća ga na velike i teške poslove od kojih se, veli, nije umorio.
– U drvenim kalupima ručno sam napravio 70.000 cigli. To je velika brojka zbog dugog i primitivnog procesa rada. Prvo je potrebno prekopati zemlju, ostaviti neko vrijeme da izmrezne, potom pregaziti nogama dolijevajući vodu. Blato se zatim trpa u kalupe posute pijeskom, onda slijedi sušenje na ledini, pa u takozvanim gričama. Kada se sasvim osuši, neizbježno je novo preslagivanje u improvizovane peći i loženje vatre 7 dana i noći bez prestanka, da bi se cigla ispekla – opisao nam je Veljko proces proizvodnje cigle na šta ga je podsjetio drveni kalup iz nesvakidašnjeg porodičnog muzeja u Ledenicama.
Radenkova strina Dosta, rođena Stančević, emotivno je vezana za sjekiru planjkaču kojom je njen svekar Ranko tesao drvenu građu.
– Namakao je špagu u razmućeni garež iz dimnjaka, zatezao dužinom drvene grede na kojoj se ocrtavala linija i precizno, strpljivo tesao. Pravio je grede, rogove za kuće, dasku i podumijente ili velike drvene grede koje su imale funkciju temelja za magaze i za kuće. Pridarila sam njegovu sjekiru i još neke alatke u Radenkov muzej – ispričala je Dosta grupi znatiželjnika koji su se raspitivali o svakom predmetu, nastojali saznati ko ih je koristio, koliko godina je prošlo od izrade i upotrebe.
Pohvalila se gostima Dosta Čubrilović da nema njive u Ledenicama na kojoj nije sejala i žela, šume u kojoj nije drva sekla i iznosila niti puta kojim nije pješačila.
Čubrilovići
Najviše starinskih predmeta sakupljeno je u Čubrilovićima, koji su jedna od najbrojnijih porodica u Ledenicama.
– Istražujem i njihovo porijeklo, porodične loze, srodnike, prepisujem sa starih spomenika na grobljima, tragam u arhivama… Naprimjer, zaključio sam da su ubjedljivo najčešća imena Veljko, Nedeljko i Branko, kao i druge zanimljive pojedinosti – kazao je Radenko Čubrilović pokazujući reljef od drvenih kockica i letvica, na zidu porodičnog muzeja, gdje je ugostio istoričara Bojana Vujčića i arheologa Bojana Vujinovića iz „Zavičajnog muzeja“ Gradiška, ustanove koja producira film o Veljku Čubriloviću, važnoj istorijskoj ličnosti i učesniku sarajevskog atentata uoči Prvog svjetskog rata.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu