Nakon što je, prije nekoliko godina, bio zlostavljan zbog svoje prekomjerne težine, sada trči svakodnevno, ciljajući na 2300 pretrčanih kilometara, što je ekvivalent putu od njegovog rodnog mjesta do Lisabona. “Limiti postoje samo u našoj glavi,” ističe on.
U julu je Marco započeo svoj izazov trčeći 21 kilometar dnevno tokom 100 dana, a svaki put kada dosegne okrugli broj dana, dodatno povećava pređenu udaljenost. Ove nedjelje planira da obilježi svoj posljednji dan trčeći 102. dan, pozivajući sve pratioce na društvenim mrežama da se pridruže u trčanju posljednjih 3 kilometra.
Zbog čega trči?
– Ja nisam trkač; želim da dokažem da uz volju možemo sve i da budemo inspiracija drugima. Takođe, želim da se iskupim za mladog dječka koga su zlostavljali tokom osnovne i srednje škole zbog fizičkog izgleda – objašnjava Marco, koji je kao tinejdžer bio “ćuftica“, kako ga je nazvao jedan učitelj.
– Tada sam postao predmet podsmjeha – dodao je.
Njegova borba nije bila laka; bio je odbijen dvaput u drugom razredu srednje škole, ali je na kraju diplomirao.
– Imao sam strah od povratka, ali sam odlučio da se promijenim. Tokom ljeta prije pet godina izgubio sam 30 kilograma – dodaje on.
Strast prema trčanju
– U stvarnosti, nisam odmah počeo da trčim. Počeo sam da čitam knjige o ličnom razvoju i tako se inspirisao za izazove. Prije dvije godine postavio sam sebi cilj da pređem 100.000 koraka u jednom danu – kaže Marko, naglašavajući važnost mentalne otpornosti.
Kako kaže, plan da trči 100 dana u kontinuitetu proizašla je iz njegovih ranijih iskustava.
– Na početku sam trčao 10 kilometara, a onda sam se upitao zašto ne bih to radio svaki dan. Sada se približavam svom cilju – ističe on.
Sa više od 18.000 pratilaca na društvenim mrežama, Marco se nada da će postati influenser, ali naglašava da mu to nije primarni cilj.
– Moja zajednica se zove ‘Insanus‘, što na latinskom znači ‘ludi’. To su ljudi koji se ne boje da pomjeraju svoje granice – objašnjava Marco.
Na kraju, on sanja o pokretanju vlastitog biznisa, želeći da otvori piceriju po uzoru na baku i deku.
– Oni su mi mnogo pomogli; ne znam kako bih bez njih – zaključuje on, pokazujući da su porodica i podrška najvažniji elementi na putu ka uspjehu.