Sa njim nije nestalo samo ime i prezime, već je utihnuo i glas žive enciklopedije najsvetlije po junaštvu, a najstrašnije po stradalništvu, iz srpske istorije.
Prije samo tri godine, Blic je bio u posjeti čuvaru srpskog groblja u Solunu, Đorđu Mihailoviću, i ekipa novinara iz Srbije je tada uspjela da uđe tamo gdje nijedna novinarska kuća nije – a to je sam dom čika Đorđa i njegove supruge Fatini.
“Za mene je sve isto, mi ovdje čuvamo istoriju”
– Nema tog koji nije došao… Ovdje dolaze svi. Za mene je sve isto, mi ovde čuvamo istoriju. Ja sam rođen ovde na groblju, nisam ja mlad, imam 94 godine. Meni je djeda bio borac, kao svi naši preci, kao svi djedovi i pradedovi, tako je i moj, Savo Mihailović. Imao sam 33. godine, kada sam 1961. naslijedio svog oca, Đuru – rekao je tada djeda Đorđe na ulazu u svoj dom, zgradu nasuprot vojničkog groblja “Zejtinlik”.
Svijetlu dužnost starca Đura, koji je sakupljao mošti svojih saboraca od Gorničeva do Bitolja, sa Kajmakčalana, Veternika, Dobrog Polja, Kožara i Kozjaka, sahranjujući ih podno krošnji četinara, nastavio je tada Savo, koji je priče oca, uz amanet, prenosio na Đorđa, spremajući ga da ga jednog dana zamjeni.
Kada je Savo preminuo, 1961. godine, u svojoj 33. godini života, na leđa Đorđa Mihailovića palo je teško i slatko breme. Osvjetlati obraz i nastaviti amanet ostao od djede i oca, prvog koji je sakupljao, a drugog koji je sačuvao i očuvao groblje u nevrijeme Drugog svjetskog rata od Nijemaca, Đorđu je bio sve i svja. Kako se pokazalo u sljedećih šest decenija, u tome je bio istrajan i dostojan.
– Zašto radim još… Tačnije, koliko radim, sada više ne mogu… Nema ko da me mijenja iz porodice, nemam sina, imam kćerku, Anu Mihailović, ali ne može žena, mora muškarac. Prije šest godina, bio sam teško bolestan, bio sam dva mjeseca u bolnici, nakon čega su me pustili kući da umrem. Tada je nastala greška na internetu, pa i ovdje, čuli su da sam umro – rekao je on tada na početku razgovora za Blic.
Đorđe život proveo na groblju
Ponos i čast u nama rastu. Nema veće časti za jednog novinara od one da upozna, stisne ruku i uživa u razgovoru sa savremenikom koji pamti kralja Aleksandra, Josipa Broza Tita, heroinu Milunku Savić i sve one koji su od 1936. godine posetili Zejtinlik, vojničko groblje u Solunu, gdje počivaju mošti srpskih vojnika koji su živote dali za slobodu naše zemlje.
Rođen 1.5. 1928. godine, Đorđe je svoj život proveo upravo tu, na groblju, gdje je prvo službovao djeda Đuro, prvi iz loze MIhailovića, Srbin rodom iz Grblja kod Boke kotorske, koji je igrom sudbine, preminuo iste godine kada mu se rodio unuk Đorđe.
– To groblje je naša istorija… Nastalo je na mjestu gde je bila glavna poljska bolnica naše vosjke. U kripti imate skoro 6.000 duša, a van nje je još oko 1.500. U sklopu kompleksa, imate i italijansko, englesko, francusko i rusko groblje. Mi imamo centralno mjesto, najljepše, i sa najviše posjetilaca. Oni drugi su zaboravili, ubjedljivo najviše ima Srba među posjetiocima. Svi dolaze da obiđu mjesto gdje im leže pradjedovi – govorio je tada za Blic, prisjećajući se i onih koji su dolazili da obiđu svoje stradale saborce.
Kako veli, nikada nisu dolazili bez praznih ruku i suza, uvijek sa duvanom, voćem, rakijom, hljebom, a bilo je i onih koji su donosili i ono što je tada bilo najdragocjenije, zbog čega se i jurišalo kroz Solunski front – zemlju iz Srbije. Među onima koji su dolazili, bila je i heroina Milunka Savić.
– Srbi su imali najveće srce. Godinama nisu bili kod kuće, oni su srcem jurišali preko Solunskog fronta. Dolazili su preživjeli Solunci sa potomcima, a bila je i Milunka Savić – istakao nam je tada ponosno.
Čika Đorđe ugostio Josipa Broza Tita
Za šezdeset godina časnog službovanja, čika Đorđe je ugostio veliki broj delegacija, političara, poznatih ličnosti, umetnika, državnika, sveštenstva. Ono što nas je najviše zaintrigiralo, jeste dolazak nekadašnjeg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, koji je takođe bio jedan od učesnika “Velikog rata”, samo na onoj drugoj strani, poraženoj.
Poklone koje je primao decenijama, ne broji. Ipak, u sobi čiji pogled preko ulice Longada gleda na Zejtinlik, postoji posebno mjesto pored fotelje gdje provodi dane. Tu čuva medalje, plakete, ordenje, slike, ali i sablju, koja i dandanas izgleda kao da je spremna za boj.
“Do groblja zbog godina i zdravlja”
Kako nam kaže, do groblja zbog godina i zdravlja, sve teže ide, još teže uspije da pomete. To je sad na mlađima, jačima. Ipak, kao potomak Mihailovića, i dalje odlazi na “Zejtinlik”, gdje drage volje prozbori koju sa onima koji imaju sreće da ga nađu tamo.
– Bez terapije ne mogu da živim, ujutru i uveče primam terapiju, kiseonik, nije dobro. Al ipak odem do groblja. Svi mi kažu “Iduće godine opet da se vidimo” Vidite, vi treba da dođete deset puta, a ne samo jednom. Ali ne mene da vidite! Ko je rođen, jedan dan, treba i da ode, ja se ne sekiram. Ako Bog da odobrenje, da mi rade noge, ruke. Bitno je da radi srce, ono kad ne radi… Ja imam 94 godine, ipak – rekao nam je on tada kroz smijeh, kao da ne priča o smrti već o nekoj dogodovštini ili razgovoru sa potomcima čiji su preci usnuli sa željom da se Srbija oslobodi.
Sa suprugom Fatini dijeli dobro i zlo još od 1960. godine, kada ju je upoznao, a nedugo poslije i učinio svojom suprugom. Iz ljubavi je došla kćerka Ana, koja im je podarila dvije unuke. Uz domaće slatko od pomorandži, rakiju iz Srbije i kafu koju nam je Fatini poslužila uz osmeh, nastavili smo da pričamo o odnosima Srba i Grka, odnosno, ljubavi dvije nacije, koja je u nekoliko slučajeva, baš kao u njihovom, krunisana brakom.
– Srbe vole Grci i Grci vole Srbe, zato danas ima mnogo naših koji su vjenčani ovdje. Mi smo pravoslavci. Ne voli Evropa ni njih ni nas. Ne znam da li znate, ali u Atini postoji ulica “Karađorđevis Serbias”, a u Beogradu ima “RIge od Fere” – rekao je ponosno, osvrnuvši se na svoje grčko-srpsko poreklo.
Svako ko je imao čast da razmjeni koju sa Đorđem o svojim slavnim precima, njih 8.000 iz Srbije, bio je zadivljen britkim umom koji je sačuvao do zadnjeg dana, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu