Ovi žuljevi su im jer su mi pomagali da krunim kukuruz. Volio bih da ih bar nekad nagradim sladoledom jer prepričavaju stalno kako su bili srećni kad su ga jeli na ekskurziji, ali nemamo da im damo odgovorio je domaćin Žarko, pojašnjavajući ono što prvo upada u oči, otkud djeci žuljevi na rukama.
Kako obično biva, gdje je velika sloga tu je i velika ljubav. Ovo potvrđuje i slučaj porodice Vukić iz sela Viteževo kraj Žabara. Iako ovi mali vitezovi, Milica (13), Anica (11), Tijana (10), Aleksa (8) i Mitar (6), odrastaju u nemaštini, bogati su u duši. Bogato je i njihovo selo, kazuju fasade, za razliku od njihove skoro 100 godina stare kuće!
Nisu htjeli da ostavljaju rodno selo
– Većina ljudi odavde živi u inostranstvu. Mi nismo željeli u tuđinu, ništa nam ne može biti ljepše od našeg sela. Boli me samo što ne mogu djeci priuštiti bolje uslove, da ne odrastaju u kući od blata, slame i vlage, da se ne guramo svi u jednom krevetu i da se ne kupaju u korito – dodao je Žarko na početku razgovora sa gostima iz organizacije “Srbi za Sebe” na temu šta ga najviše tišti, sad već sa suzama u očima i knedlama u grlu
Djeca su, ne skidajući osmijehe, odmah pohitala da nam pokažu kako se njih sedmoro smjesti na jedan krevet, priznajući da zimi umije da bude hladno jer se griju samo na jednu furunu.
– Ovdje se poređamo i spavamo. Iznad je velika mapa jer želimo jednog dana cijeli svijet da obiđemo. Sad je malo manje gledamo jer nam brane tata i mama da često palimo sijalicu, hoće da udari struja od kad se urušio plafon zbog prokišnjavanja – povikaše uglas mali Vukići, koji u svojoj malenoj sobi sanjaju velike snove.
Roditelji daju sve od sebe da im obezbijede osnovno
Bori se Žarko koliko može. Iako nema stalan posao, ne odbija ništa, gdje god može neka dnevnica da se zaradi. Tu su i socijalna pomoć, dječiji dodatak, bašta, plastenik, svinje, kokoške… O svemu zajedno sa njim brine supruga Višnja koja je, slobodno možemo reći, stub domaćinstva.
– Kako padne mrak, tako iz rupa izlaze bube i miševi. Iako se plaše, veseli su. Evo Aleksa voli harmoniku. Kad vidi na televizor, on krene isto sa njegovi prstići da svira, al’ bez harmonike. Ja sam, nažalost, imala jako težak život. Bilo nas je sedmoro, ali nas je majka ostavila, a otac je umro mlad. Podizali su nas baba i deda. Zbog svega toga pružam mojoj deci ljubav i nije mi ništa teško za njih. Teško mi je samo kad čujem da ih zadirkuju u školi i što neće da im dođu na rođendane ili zovnu na svoje. Ipak, zadržavam tu veselost u sebi. Mnogo sam se obradovala i vi kad ste pozvali, skakala sam od sreće. Zagrlila sam svu djecu i rekla da nam dolazi nada – uključila se i ona u razgovor, gledajući nas netremice s očima punim nekog pozitivnog iščekivanja.
Vukići su 2020. godine krenuli sa izgradnjom nove kuće, nakon što su od dobrih ljudi dobili nešto materijala. Sami su zidali i vukli sve, čak je i mali Mitar kotrljao blokove. Ipak, nakon dobrog početka sve je stalo. Kuća im stoji neukrovljena već godinama, da je gledaju i da se nadaju da će „nada” stići.
Organizacija “Srbi za Srbe” im pritekla u pomoć
– Ne vrijedi, sve je skupo, a treba prehraniti djecu… Vjerujte da odužujem ljeti što uzimam zimi. Desi se i da nema, pa trpimo. Stisne muka, pa nekad zadremam za stolom. Ne diram onda djecu, neka ih, nek se bar malo raskomote u krevetu – rekao je još dobri i namučeni Žarko.
Prema legendi, nekada su se u ovom mjestu spremali vitezovi za boj protiv Turaka. Vjerovatno otud i prelijep naziv sela – Viteževo. I kao što su se naši neustrašivi preci borili za opstanak srpskog naroda u ovim krajevima, tako je danas porodica Vukić jedna od rijetkih koje svojom brojnošću omogućavaju da ovo naselje živi.
Porodici Vukić možete pomoći na ovaj način.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu