Angelinin otac, Anđelko, u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” u iskrenoj ispovijesti opisuje posljednje trenutke sa svojm kćerkom i kako je živio sa saznanjem da je rastanak neminovan.
Dvanaest dana nakon strašne tragedije koja je potresla našu zemlju 3. maja 2023. godine, porodica Aćimović provela je na intenzivnoj njezi moleći se za kćerku, a onda im je 15. maja saopšteno da je Angelina Aćimović preminula.
– Onda smo živjeli dvanaest dana sa njom u neizvjesnosti, u molitvi – iskren je Aćimović koji na pitanje da li, sa ove distance, misli da je tih 12 dana možda i poželjno kao period rastajanja ili je to bio možda i teži period za njega i suprugu kaže:
– Teško je sad iz ovog ugla reći da li je to bilo teže ili ne jer ne znam kako bi mi bilo da je bilo drugačije. Ja samo znam da je ovo bilo jako teško. Bio sam svjestan jer sam pokušao maksimalno da se informišem o svim mogućnostima šta i kako. Centralni nervni sistem, centralni dio mozga je bio oštećen potpuno i iako je zaustavljeno krvarenje i znalo se, da je bilo koji drugi dio mozga oštećen onda drugi dijelovi mozga mogu da preuzmu funkcije i da ona može da živi sa tim, ovdje je bilo nešto sasvim drugačije.
Ljekari su porodici objasnili prirodu povrede.
– Priroda povrede je bila stravična. Svi doktori naši koji su da kažem u tom poslu najbolji, pokušali smo, znate već, da se informišete maksimalno, ali živeći sa tim da znate da je samo vrijeme rastanka nepoznato, ali da je rastanak neminovan, ipak, nismo gubili nadu – kaže Aćimović.
Suza na Angelininom licu
U jednom trenutku na Angelininom licu vidjeli su suzu.
– To je bila zaista suza koja, mi mislimo, da ipak energetski ona nas čuje da je i ona zaplakala i da je poslala neku poruku… Poruku da nas voli, kao što je uvijek ali… – priča Anđelko dok suze same naviru na oči i nastavlja:
– Mama posebno nije mogla da se pomiri. Uvijek je govorila da… da to ne može da bude. Ja nisam smio ni da joj kažem moje mišljenje da je ne bih uvrijedio, da ne bih poremetio njenu percepciju i osjećaj da ipak ne, ne, ne može ona da ode. Tako da ne mogu da kažem da li je to nagrada ili kazna, ali svejedno dala nam je mogućnost da je mazimo, da pričamo pričice koje sam joj uvijek čitao i govorio, u stvari ja sam joj govorio priče moje iz glave, prije spavanja tako da smo mogli još da pričamo. Kćerka je letjela od hrama do hrama da se moli i bili smo tu uz nju. Ljudi iz bolnice su nam maksimalno izlašli u susret bez obzira na ozbiljnost mjesta gdje se nalazila jer je tu bilo druge djece koja su bolesna i onda smo doživjeli da nas 15. maja izvijeste, čekajući jedan snimak, ne mogu se sad sjetiti kako se on tačno zove, ali snimak nervnog sistema koji nije mogao do tada da se radi jer je trebalo da se transportuje na neko drugo odjeljenje da bi to uradili i mi smo sa nekom nadom očekivali snimak da će biti možda. Međutim, u 10.40 sam pozvao doktorku, načelnicu odjeljenja i rekla mi da je to kraj, ima stručni naziv kako se to kaže, ne mogu se sjetiti – kaže Anđelko sjećajući se najbolnijeg trenutka koji mu se dogodio u životu.
Anđelko je u sebi nalazio nadljudsku snagu da mora da izdrži sve kako bi njegovali dostojanstvo sjećanja na svoje dijete.
– Da, jeste, to je bilo upravo. U meni se rodila tada ta neka želja da jedino što možemo da uradimo jeste da znajući da je ona uz nas i danas je ona uz nas, evo i gleda nas sad sigurno, da mi ne možemo da je iznevjerimo – kaže Anđelko uplakano i nastavlja:
– Znajući njene kriterijume u životu i njene ciljeve, nismo mogli da je iznevjerimo. I danas nam je to vodilja i reper, odnosno znamo da bilo šta što radimo znamo koliko je ona bila precizna, koliko je bila uporna, dostojanstveno radila to što je radila i sve što radi da uradi dobro, ali nikada na štetu nekog drugog, to je njena deviza bila i da nikad nikog ne uvrijedi, ne napravi nekome loše. Čak i kad se takmičila iz matematike, fizike, iz francuskog, iz logike ona je uvijek govorila, ma nije bitan rezultat, da ona bude uvijek prva, uvijek je tu bila u vrhu, ali je za nju bilo važno da ona vidi da može, da učestvuje, da se takmiči, ali nikada da je glavno taj neki cilj, a zaista sve što je radila to je sa takvom lakoćom bilo da ja i sada ne mogu da vjerujem kako to dijete uopšte je imalo takav koeficijent inteligencije da jednostavno… Ja se ubijem objašnjavajući nešto, ona me gleda i onda nakon nekoliko minuta kasnije ona to uradi sve jednostavno, prosto, kao rijeka teče.
Prisjetio se Anđelko i kakva je Angelina bila kao đak i kao drug.
– Apsolutno sve što je radila, bilo je za nju prosto, nikakvog napora čak i učenje u školi, matematika, svi predmeti gdje je neko morao više vremena da provede za nju je to bilo apsolutno logično i uspijevala je i drugima da pomogne – rekao je Aćimović.
Vjera je porodici mnogo pomogla
Na pitanje da li je osjetio revolt, očaj u onom intenzitetu kao bol i kako je uopšte izgledalo to suprotno osjećanje od te duboke emocije, tuge, bola, depresivnosti, očaja, Anđelko odgovara:
– Vama je poznato kao psihijatru da kod takvih stresova emocionalnih postoje faze određene kroz koje smo i mi morali da prođemo od nevjerice, do jedne očajne tuge, do bijesa. Nakon toga vi možete ići u depresiju ili ćete se podići i imati neki razum drugačiji, naći motiv kako da živite dalje. Mi smo se tu malo distancirali od depresije, supruga je bila dugo u tome, ja sam pokušavao uvijek da to nekako izbalansiramo, da pokušamo da izađemo što prije iz toga nekoristeći pritom nikakva sredstva osim molitve i redovnog odlaska na liturgije i na pričešće – kaže iskreno Anđelko kom je, kao i Angelininoj mami vjera mnogo pomogla i dodaje:
– Za mene je to u praksi jedan pokazatelj da spoznaja, da vi imate dijete koje je sada mučenik novog doba, koja je kao i prvi sveci koji su inače danas poznati, oni su bili mučenici, kasnije su postali sveti, zahvaljujući nekim pojavama njihovog svetiteljstva tako i Angelina. Shvatili smo da je ona sa djecom mučenik novog doba i da mi takvu moramo da je gledamo znajući da je ona uvijek uz nas i da jedino što treba da radimo jeste da slušamo svoje srce i da radimo ono što bi njoj bilo na njeno zadovoljstvo i volju – kaže Anđelko.
Odluka da osnuju fondaciju
Porodica je u jednom trenutku donijela odluku da osnuje fondaciju koja će biti posvećena Angelini, piše Blic.
– Bila je zajednička ideja, ali je doći do realizacije bio jako dug put. Shvatili smo da samo registrovati fondaciju apsolutno ništa ne predstavlja, to može svako, ali ozbiljnost sa kojom treba da pristupite tom radu je ono što vas zadržava, da li ćete imati snage, da li ćete moći, da li ćete znati i svjesni smo bili da svoj život treba da posvetimo tome – kaže iskreno Anđelko koji priznaje da se mnogo ljudi javilo kako bi im pomogli što je porodicu podiglo i podstaklo „da imamo čime da se bavimo, da imamo Angelinu tu ispred nas“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu