U drevnom gradu, jednom od najljepših u Mađarskoj i srednjoj Evropi, i danas se čuje srpski jezik.
Istina, srpska zajednica u Pečuju je danas mala: po popisu u gradu živi oko 200 stanovnika koji su se izjasnili kao Srbi, a u stvarnom životu još ih je manje.
Ali, Srbi u Pečuju imaju svoju crkvu, svoj muzej ikona, svoje udruženje i svoj radio.
Svakog dana na talasima Mađarskog državnog radija iz Pečuja se emituju dva sata programa na srpskom jeziku. Kako objašnjava urednik tog programa, doktor nauka Predrag Mandić, radnim danima emituju intervjue i vijesti iz kulture, privrede i sporta, iz svoje zajednice, ali i iz Srbije, Hrvatske i Republike Srpske.
Slušaju Miroslava Ilića i Halida Bešlića
Vikendom slušaoce časte muzikom, prema onom starinskom receptu: želje, čestitke i pozdravi.
– Čujemo se i u Srbiji, Hrvatskoj, čak i u jednom dijelu Rumunije, i javljaju nam se slušaoci, ne samo Srbi, nego svi koji razumiju naš jezik, pa i Mađari, koji vole našu muziku – kaže Mandić.
A svi oni vole Miroslava Ilića, Tozovca, Cuneta Gojkovića, a bogami i pjevače iz BiH, naročito Halida Bešlića.
I urednik Predrag voli narodnjake, ali i klasičnu i rok muziku. On je čovjek širokih shvatanja.
Do 1993. godine bio je profesor Univerziteta u Segedinu, na katedri za srpski jezik i književnost, ali je, sticajem životnih okolnosti, prije 30 godina prešao u novinare. I nije se, kaže, pokajao. Voli novinarski posao.
Voli i dobro poznaje i istoriju i tradiciju Srba u mađarskom dijelu Baranje, oblasti čiji je Pečuj glavni grad. Istorija je to, kaže, s kojom se Srbi mogu dičiti.
Predrag je i urednik časopisa Baranjske srpske sveske i predsjednik Pečujsko baranjskog srpskog udruženja.
– U stvari, ja sam predsjednik udruženja u ostavci. Vrijeme je da vođstvo preuzmu mlađi – kaže Predrag.
Ali, tu je malo zapelo. Ulice pečujske su pune mladosti. Nikakvo čudo, jer ovaj grad sa oko 150.000 stanovnika, uz brojne druge znamenitosti ima i jedan od najstarijih univerziteta u Evropi, na kojem danas studira oko 4.000 mladih iz Mađarske i inostranstva.
I u srpskoj zajednici ima mladića i djevojaka, kako onih koji su tu rođeni i odrasli, tako i studenata i sportista koji su doselili u Pečuj iz Srbije.
Ali oni, kaže Mandić, nisu zainteresovani da se uključe u aktivnosti srpske zajednice.
A možda mladima nije ni zamjeriti. Toliko toga se dešava u Pečuju, gradu punom turista, kulturnih i istorijskih znamenitosti, sporta, muzike i živopisnih kafića, da ni iskusniji čovjek naprosto ne zna kud bi se prije okrenuo.
Ćirilica u meditenskom gradu
Pečuj, kojeg zovu i grad pet crkava i grad bez granica, smatra se i „mediteranskim gradom“. Zvuči malo čudno, jer Panonsko more je odavno presušilo, a od Jadranske obale Pečuj je udaljen stotinama kilometara. Ovaj grad nema čak ni rijeku.
Ali, klima je ovdje slična onoj u Istri. A i živopisne fasade starih zdanja, popločane ulice i trgovi i brojne kafane, u kojima gosti uživaju u ćaskanju, muzici i odličnom vinu i hrani, podsjećaju na Mediteran.
U Pečuju stanuju i brojne gimnazije, fakulteti, sportske i umjetničke akademije, ali u gradu nema srpske škole.
Djeca uče ćirilicu kod kuće, naravno, ako je njihovim roditeljima stalo da očuvaju nacionalni identitet. Nema ni srpskog kulturno umjetničkog društva, a i da ga ima, pitanje je da li bi imao ko da zaigra kolo.
Mnoga srpska djeca u Pečuju pohađaju Hrvatsku školu „Miroslav Krleža“, koja je prije rata bila zajednička, jugoslovenska. U sklopu te škole djeluju i vrtić i gimnazija. Djeca i mladi iz srpske zajednice se tu osjećaju kao kod kuće; uostalom, razumiju jezik, a i odnosi srpske i znatno brojnije hrvatske zajednice u Pečuju su zemljački srdačne. U toj školi srpskoj djeci pravoslavnu vjeronauku predaje paroh pečujski Milan Erić.
– Na časovima učimo ćirilicu i srpsku književnost, to nam je najpreče – priznaje otac Milan.
Milan Erić služi u hramu Svetog apostola Andronika i svete Junije, a i ta je crkva posebna priča.
Ona je „nasljednica“ kapele Svetog Simeona Stolpnika, koju su Srbi u Pečuju podigli 1939. i koja im je potrajala sve do 2015.
I paroh Milan je služio u toj malenoj kapeli. Njegova supruga, popadija Andrijana, objašnjava da je oltar bio na mjestu gde je danas dnevna soba u njihovom parohijskom domu. Nekadašnja kapela danas je mali muzej, u kojoj su pohranjene stare vrijedne ikone iz cijele južne Mađarske.
Amerikanac i Mađarica u srpskoj crkvi
Pečuj je 2010. dobio titulu Evropske prestolnice kulture i za tu priliku se domaćinski pripremio. U sklopu priprema, iz mađarskog budžeta je izdvojen novac i za izgradnju nove srpske pravoslavne crkve.
Hram se šćućurio u idiličnoj uličici Nikole Zrinjskog, ili kao je Mađari zovu Mikloša Zrinija, na samo dvjestotinak metara od glavnog gradskog trga Sečeni. Iako je u samom centru dinamičnog grada, nije vidljiva kao druge brojne bogomolje u Pečuju.
Otac Milan, vjerovatno, „u glavu“ poznaje svakog svog vjernika. Na liturgiju redovno dolazi 15-ak srpskih porodica, ali zajednica koja se u hramu okuplja je šarolika.
– Imamo na liturgijama i studenata, Grka, Jermena, Ukrajinaca, jer naša je crkva jedini pravoslavni hram u Pečuju. Krstio sam čak i jednog Amerikanca, koji je oženio Mađaricu pravoslavku – priča otac Milan.
U životu Srba pravoslavaca u Pečuju i okolini ima i tužnih momenata. Paroh Milan kaže da u ovom kraju još postoje 24 srpska pravoslavna hrama, a samo 12 živih parohija. A i u njima, tek poneka baka ili djeda.
Tako u Dunav Sečuju, varošici u kojoj je krajem 17. i početkom 18. vijeka stolovao patrijarh Arsenije Čarnojević, danas živi samo jedna srpska porodica. A u Pečuju, gradu koji opstaje, neprekidno, već više od dvije hiljade godina, tokom kojih su ovde živjeli ljudi mnogih nacija i vjera, Srbi pravoslavci još odolijevaju, opstaju i daju svoj pečat ovoj nevjerovatnoj varoši.
Mada, savremeni način života i tiha asimilacija čine svoje…
Ikona, poklon porodice iz Banjaluke
Paroh Milan Erić s ponosom ističe da je novi hram u Pečuju 2015. osveštao blaženopočivši patrijarh Irinej.
– Ranije smo imali kapelu Svetog Simeona Stolpnika, danas imamo hram posvećen svetom apostolu Androniku i svetoj Juniji, ranohrišćanskim svetiteljima, koji su bili su srodnici apostola Pavla, poslati u Panoniju da propovijedaju hrišćansku vjeru. Radosni smo što što pred Gospodom, mi pečujski Srbi, sada imamo tri zaštitnika – kaže paroh Milan.
Radost je, na sam dan osvećenja novog hrama, uveličao i poklon koji je stigao iz Banjaluke.
– Naši prijatelji iz Banjaluke, porodica Kontić, darovali su nam ikonu svetih Andronika i Junije, koju je naslikala njihova kćerka, monahinja u Petropavlovskom manastiru kod Trebinja – kaže Milan Erić.
Vladaju na sportskim terenima
U Pečuju djeluju brojne sportske akademije, između ostalih i dvije košarkaške, u kojima su Srbi najbrojniji među trenerima, predavačima, fizioterapeutima i ostalim osobljem. Priča se da je u jednoj od njih čak i portir Srbin.
I među mladim sportistima i sportistkinjama, koje pohađaju akademije ili igraju košarku i odbojku u Pečuju ima Srba.
