Najprostije rečeno, da bi radio, Enco Muskija je postao vlasnik kompanije koja ga je otpustila. I da bi dokazao da je zatvaranje firme ludilo, preuzeo je sve njene bivše zaposlene i povratio tržišni udio koji je izgubio.
Zvuči jednostavno tako, ali kada ste nezaposleni i prolazite kroz to, nije lako plivati protiv plime, rizikujući sve da biste postigli svoj cilj.
Bez volje i odlučnosti Enca Muskije, u Saronu danas ne bi bilo “A-Novo”, kompanije specijalizovane za postprodajnu pomoć za elektronsku opremu, TV ekrane, monitore i mašine za kreditne kartice i bankomate.
Niti bi bilo bilo kakvih inovacija ili istraživanja u visoko specijalizovanoj oblasti. Postojao bi samo kostur starih skladišta u Via Banfi, odnosno, “groblju slonova” onoga što je devedesetih godina prošlog vijeka, pa sve do 2010. godine, bio evropski lider u sektoru video pomoći, multinacionalne kompanije Anovo, sa sjedištem u Parizu, sa filijalama širom kontinenta i 320 zaposlenih samo u Saronu.
Dobio otkaz poslije 26 godina
Došao sam ovdje prije 26 godina, kao elektronski tehničar“, ispričao je Muskija. Anovo je rezultat spajanja italijanske i francuske kompanije, i išao je napred punom parom, sa visokokvalitetnom uslugom, logistikom i transportom, i portfoliom klijenata koji je uključivao najveće brendove, od Philipsa do Ski-a. Imao sam priliku da napredujem, i postao sam menadžer prodaje. Niko nije slutio da će završiti na ulici, bez posla preko noći”. priča on u intervjuu za “Korijere”,
“Deluje dobro; hajde da ga zatvorimo”
Gašenje Anova je školski slučaj za poslovne škole, kombinacija menadžerske gluposti i “zatrovanog kapitalizma” u kojem su zdrave grane odsječene da bi se sačuvali finansijski izvještaji jednog akcionarskog društva. U onome što je poznato kao operacija „restrukturiranja duga“, centrala u Parizu se oslobodila filijala sa najvećim potraživanjima, a Saronno je bio jedan od njih. Ovaj potez je imao nešto paradoksalno u vezi sa tim: dobro se ponaša, pa hajde da ga zatvorimo.
Bilo je to 2010. U Saronu je bilo sindikalnih protesta, ali bezuspješno. Kompanija je završila u rukama službenog stečajnog upravnika.
Prvo privremeni viškovi, pa svi poslani kućama, nezaposleni.
– Zar zaista nema šanse da se posao preokrene? – upitao je Muskija sudskog izvršitelja. Rečeno mu je da niko nije izrazio interesovanje. Kompanija je morala da se dokapitalizuje, ali su banke zatvorile slavine. Muskija je išao unaokolo kucajući na onoliko vrata koliko je mogao.
– Dali su nas za ništa. Čak je i sudski upravnik bio nepovjerljiv. U jednom trenutku mi je rekao: „Maskija, ako vjeruješ u ovo, onda si jedini koji to može uraditi.”
Uložene otpremnine
Pet dana kasnije Muskija je sastavio sve što je imao, čak i stavio pod hipoteku na svoju kuću. Zamolio je prijatelje za pomoć i uložio otpremninu, uz podršku svoje supruge. Pogledao je svog petogodišnjeg sina i razmišljao o budućnosti. Odlučio je da preuzme stari Anovo, koji je postao “A-Novo”, i pozvao je osam svojih bivših kolega.
– Za njih je to bilo iskupljenje, osveta. Sistem je okrutan: ako izgubite posao u pedesetoj, gotovi ste. Ali ovo je apsurdno, i mi smo to dokazali. Oni koji su dali deset odsto u fabrici sada daju 100 odsto.”
Kompanije su zbir vrijednosti njihovih pojedinaca. Da biste uspjeli, morate biti motivisani.
– A-Novo je postao dinamo motivacije. Znamo da ne možemo odustati; moramo dati nešto više da bismo ostali na tržištu.
Kliše je govoriti o ponosu i osveti; ono što je još važnije je da je ovo dobra vijest za sve. Muskija je objasnio:
– Počeo sam od nule sa aktovkom u ruci i jasnim ultimatumom: ’ako ne vidim rezultate za tri mjeseca, odustaću‘. Na sreću, sve je prošlo dobro.
Zaposleni u A-Novu za tri godine promet se udvostručio, sa jednog na dva miliona evra.
O Encu snimljen film
“Uvijek spavam na jedno oko, samo razmišljam o poslu, ali naša snaga je naš tim. Sve što je ovdje postignuto, postigli smo mi. Ako me pitate koji šraf se koristi na tim vratima, mogu vam reći…”
Novinar Korijere-a ga je pitao koji je šraf.
„Broj šest“, odgovorio je.
Za svoju upornost krunisan je sa nekoliko priznanja. Od predsjednika Italije, Serđa Matarela, dobio je najviši stepen ordena časti. Svoju priču pretočio je u knjigu “Sve za sve”, i na kraju priča o Muskiji i njegovoim kolegama završio je i u filmu “Svijet na njegovim ramenima” , piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu