Ove izjave predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića bile su udarne u svim medijima u BiH.
Kada biste pitali narod(e) da li znaju šta je povod i oko čega se, zapravo, na društvenim mrežama vrijeđaju Dodik i Konaković – tvrdimo da skoro niko ne bi znao da odgovori.
To ne znaju ni oni koji profesionalno prate političku situaciju u BiH, jer se od silnih bombastičnih izjava, još većeg broja horskih reakcija sa svih strana, prebrzo izgube i povod i suština.
I ne samo u ovom slučaju. Zatrpani smo izjavama i reakcijama o tzv. „Maršu mira“, ratnim zastavama, ministru Hurtiću koji im nudi pomoć, paradžematima, islamistima, srpskom pismu američkom Kongresu, Kristijanu Šmitu, imovini, američkom ambasadoru… Možda jedina konkretna i društvenokorisna tema koju je jedan političar pokrenuo jeste ona Dodikova o minimalnoj plati u Srpskoj.
Ko je počeo i ko je kriv – odgovora nema, osim navijačkih. Da li je upravo to i smisao cijele priče, da političari javni prostor pretrpaju nebitnim, ili bitnim ali nerealnim temama, da do kraja iscrpe energiju ono malo građana koji stvarno prate političke prilike, kako bi u pozadini mogli da se bave „konkretnim“ dobitima?
“Ne može se drugačije ni očekivati”
Komunikolog Mladen Bubonjić kaže – kakvo pitanje, takav je i odgovor. Prema njegovim riječima, politički narativ se ne može posmatrati odvojeno od cjelokupnog društveno-političkog konteksta u BiH i činjenice da su početne premise od prije i tokom rata i danas prisutne.
– To znači da se i narativ koji je prisutan mora dovesti u vezu s tim. Drugim riječima, ne može se drugačije ni očekivati kada nisu riješena identitetska, politička, ideološka, društvena pitanja. Sve što muči ovu zemlju i što je mučilo početkom rata, ni danas nije riješeno. Ta pitanja su samo zaliječena. Dakle, u odgovoru na pitanje zašto nam je tako, treba poći od početnih osnova. Treba uzeti u obzir kako je došlo do formiranja ove posljednje državne zajednice, BiH. Rat nije završen mirom, već primirjem. Gotovo svakodnevno u posljednje tri decenije se intenzivira priča o nekom razdvajanju ili o zajedništvu, a u suštini vidimo da se nije odmaklo čak ni od ratnih ciljeva – kaže Bubonjić za Srpskainfo.
Kako kaže, rasprava o uticaju na društvo, o odvlačenju pažnje i o posljedicama koje zbog svega ovoga trpi društvo, bila bi realna u nekim normalnijim okolnostima, da je BiH zapadnoevropska zemlja.
– Da se ne lažemo, kod nas i dalje postoji latentna mržnja. Nisu sanirani ni uzroci, kamo li posljedice rata. S druge strane, političari obilato koriste upravo takvu atmosferu i izvlače korist za sebe. Narativ koji je prisutan odgovara etnonacionalnoj matrici, konceptu grubosti, traženja krivice kod drugog, ni trunke samorefleksije. Malo je neutralnih posmatrača. Imate isključivo opredijeljene ili apstinente. Ovi koji su opredijeljeni, šta god da se desi, oni će ostati ukorijenjeni u svom opredjeljenju. Možda će se samo povećati broj onih drugih. Oni, ili ne glasaju na izborima, ili su otišli iz zemlje – kaže Bubonjić.
Antić: Nema demokratke političke kulture
Politički analitičar Velizar Antić ocjenjuje da naši političari, baš kao i narod, nemaju razvijenu demokratsku političku kulturu i kulturu dijaloga. Umjesto toga, dodaje, naše društvo ima podaničku političku kulturu gdje se prema onima koji su na višem položaju ponašamo podanički dok se prema onima koji su ispod nas na društvenom položaju ponašamo autoritativno.
– Taj model ponašanja primjenjuju i političari. Bilo kakva vrsta dijaloga ili kompromisa se doživljava kao slabost i gubitak jedne strane, a dobitak druge. Ne postoji opcija gdje kompromisom mogu obje strane da ostvare dobitak. S druge strane, iako je prošlo skoro punih 30 godina od rata, izgleda da su rovovi koji su tada iskopani i dalje aktuelni i ne postoji ni promil nade da se bilo koja strana pomjeri i približi onoj drugoj. Ratna propaganda bošnjačke strane je pretočena u politički program svih bošnjačkih partija i oni od toga ne odstupaju. Za Srbe su pribavili narativ o agresorima i jedinim krivcima za rat koji se vodio, mada svi znamo da to nije istina. Iz tog različitog posmatranja prošlosti ne možemo da nađemo zajednički jezik ni za buduće odnose i mišljenje kako bi država trebala da izgleda – kaže Antić za Srpskainfo.
Naglašava da Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH, koji je njegov sastavni dio, sve strane tumače na svoj način i uzimaju iz njega samo one dijelove koji im idu u prilog. Tako Bošnjaci, nastavlja Antić, žele veću centralizaciju države i, zahvaljujući većem broju, dominaciju nad druga dva naroda. S druge strane, Srbi i Hrvati insistiraju na konstitutivnosti naroda i da ne postoji mogućnost preglasavanja bez obzira na broj stanovnika koji ima bilo koji narod.
U suštini, kaže Antić, BiH je konsocijativna demokratija i sve odluke bi se trebale donositi konsenzusom i bez preglasavanja. I jedino kao takva ona i može funkcionisati i opstati.
– I naravno, iz svega ovoga političari na vlasti izvlače korist jer ne žele da uvode bilo kakvu vrstu reformi koja bi unapredila društvo. Ovakav sistem im savršeno odgovara. Oni su na vlasti i za svoje lične interese i interese svojih političkih partija crpe resurse države, a prema glasačima šalju poruke da su jedini oni zaštitnici interesa svojih naroda i da bi se, ukoliko oni ne bi bili na ovim pozicijama, i interesi njihovih naroda urušili. Što, naravno, nije istina. Jednostavno, njima savršeno odgovara ovaj sistem koji nije uređen, jer u njemu savršeno dobro plivaju i ostvaruju svoje lične interese – zaključuje Antić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu