Prije 130 godina ovdje je Realnu gimnaziju pohađao čuveni astronom Milutin Milanković, rođen u obližnjem Dalju.
Bogata je istorija grada Osijeka, nekrunisane prijestonice Slavonije, koju su Nijemci nazvali Esseg, Srbi Osek, a Mađari Eszek.
A ta je istorija, vijekovima, pisana i na ćirilici.
U Osijeku, jednom od najvećih gradova Republike Hrvatske, danas ćirilice nema, bar ne u javnom prostoru. Ali je ima tamo gde se okuplja mala srpska zajednica koja baštini veliku tradiciju.
Egzodus na Zapad
Prema popisu iz 2021, u Osijeku je živjelo 96.313 stanovnika. Grad, odvajkada čuven po multietničnosti, danas je, ubjedljivom većinom, hrvatski.
Procenti kažu da se skoro 92 odsto Osječana izjašnjavaju kao Hrvati. Među “manjincima” Srbi su najbrojniji: ima ih nešto manje od 4,5 odsto, ili u brojkama 4.188 ljudi.
Veliki je to preokret u odnosu na predratno vrijeme kada je Osijek imao skoro duplo više stanovnika nego danas, a svaki peti Osječanin je bio Srbin.
Dragan Todić, predsjednik Gradske organizcije Samostalne demokratske Srpske stranke u Osijeku, kaže da je u stvarnom životu stanje još tužnije.
– Talas iseljavanja, koji traje još od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, nastavljen je i nakon popisa i poprimio je razmjere egzodusa. Tako da danas u gradu, odistinski, svakodnevno živi mnogo manje ljudi nego što se navodi u popisu – kaže Todić.
Situcija nije ružičasta ni kad je u pitanju srpska zajednica. Najviše Srba, kaže Todić, živi u prigradskim naseljima Tenji, Klisi i Sarvašu. U urbanom jezgru Osijeka sve je manje onih koji je izjašnjavaju kao Srbi, pogotovo među mladima.
– Teško je Srbe, pogotovo mlade, podstaći na akciju, i u kulturnom, a pogotovo u političkom smislu. Da se ne lažemo, i asimilacija uzima maha, a i želja mladih ljudi da žive na Zapadu ili u velikim gradovima – kaže Todić.
Da je tako uvjerili smo se i sami.
Odselili i mladi doktor i univerzitetski nastavnik
Željeli smo da upoznamo Zorana Miškovića (30), mladog ljekara, unuka čuvenog osiječkog prote Lazara Miškovića i sina doktora Milorada Miškovića, dugogodišnjeg aktiviste srpskih organizacija. Ovaj mladić je, nakon temeljitog istraživanja, napisao monografiju „Srpska kulturna, sportska i zanatlijska društva u Osijeku”.
Mladog doktora nismo zatekli u Osijeku. Nedavno je odselio u Zagreb, na specijalizaciju. Optimisti vjeruju da će se vratiti, pesimisti sumnjičavo odmahuju glavom. Vele, ode on iz Zagreba dalje na Zapad; da mu je u Osijeku bio dobro, ne bi ni odlazio.
Želeli smo da upoznamo i mlade supružnike Jeliće: univerzitetskog nastavnika Slobodana, Osječanina, i njegovu šarmantnu suprugu Milicu, dirigentkinju iz Beograda, koja je postala osječka snajka.
Nismo ih upoznali. Odselili su u Beograd; ponuđeni su im bolji uslovi za profesionalni napredak.
Slobodan i Milica su, dok su živeli u Osijeku, pjevali u crkvenom horu i redovno pohodili Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice u Donjem gradu.
Srpska elita u Donjem gradu
U osječki Donji grad, naselje na Dravi, prije više od 330 godina, u vrijeme Velike seobe koju je predvodio patrijarh Arsenije Čarnojević, doplovile su lađe sa Srbima izbjeglicama. Vijekovima je ovaj idilični gradski kvart bilo stjecište bogatih srpskih trgovaca i veleposjednika.
Danas je drugačije. U starim zdanjima sa secesijskim fasadama nema potomaka njihovih graditelja.
Ali, tu je hram, u kojem se okupljaju pravoslavni vjernici, ne samo Srbi, nego i pripadnici drugih nacionalnosti.
– Zanimljivo je da imamo i vjernika Hrvata, Rusa, Ukrajinaca, Grka, Afrikanaca, pravoslavaca iz SAD. Imamo i vjernika koji se, zbog etnički složenog porijekla, ne mogu nacionalno opredijeliti, ali su pravoslavci – kaže paroh osiječki Aleksandar Đuranović.
Prota Aleksandar je ponosan što u ovom hramu vjeronauku pohađa 50 osnovaca i srednjoškolaca. Oni su đaci 30 osnovnih i srednjih škola, pa vjeronauku nije moguće organizovati u školskim učionicama. Ali poduka u crkvi se upisuje u školski dnevnik i đaci koji pohađaju pravoslavnu veronauku ne moraju učiti etiku ili katoličku vjeronauku.
– Što se tiče učenja srpskoj jezika i ćirilice, nastava po takozvanom C modelu je organizovana samo u Osnovnoj školi “Jagoda Truhelka”, ovdje, preko puta crkve. Tu je školu pohađalo i četvoro moje djece – kaže paroh Aleksandar.
Hrvati Miloševići
Ima i opstrukcija, nije da nema. Tako se u Medicinskoj školi u Osijeku 15 đaka izjasnilo da žele da uče srpski jezik i ćirilicu po C modelu, ali direktor mjesecima ne može da nađe slobodnu učionicu za te časove.
I srednjoškolci iz Medicinske dolaze u crkvu, mada, ako ćemo pravo, u Osijeku ima stanovnika čiji su preci bili Srbi i pravoslavci, a koji su se danas “odmakli” od tog etničkog i vjerskog identiteta. Pa tako u gradu ima Hrvata koji se prezivaju Jovanović ili Milošević.
Da su Srbi u Osijeku vijekovima bili značajna zajednica svjedoče mnogi i istorijski podaci i zadužbine.
– Aktivan duhovni život datira još s početka 18. vijeka. Prva drvena Srpska pravoslavna crkva podignuta je 1705. godine, a 1719. je izgrađen hram od čvrstog materijala – podsjeća paroh Aleksandar.
Na mjestu na kojem je danas Hram Uspenija Presvete Bogorodice, saborna crkva je pdignuta 1750. godine, a porušena 1942. Sadašnji hram je građen od 1966. do 1979. godine.
U posljednjem ratu hrvatske snage su ga oskrnavile i opljačkale, ali je psolije rata hram obnovljen.
Među brojnim zadužbinama paroh Aleksandar ističe ostavštinu tri žene dobrotvorke: Jelisavete Vuksanović; Jelisavete Lalošević i Olge Nikolić.
Jelisaveta Lalošević je početkom 20. vijeka darovala veliku kuću u Donjem gradu za potrebe siromašne djece i djece bez roditelja i za potrebe crkve. Ta je kuća odavno srušena, ali je ostalo vrijedno zemljište, koje je i danas na korist srpskoj zajednici.
– Zahvaljujući njenoj, što bi se danas reklo donaciji, mi smo evo, danas, nakon 100 godina, na tom zemljištu izgradili zdanje u kojem ćemo osnovati Srpski kulturni centar – kaže paroh Aleksandar.
Kako je vaskrsao Srpski dom
Ističe da će to biti ostvarenje sna, koje Srbi u Osijeku sanjaju već više od jednog stoljeća.
– Krajem 19. vijeka imućni Srbi iz Donjeg grada su planirali da sagrade Srpski dom, ali se ispriječio Prvi svjetski rat. Onda su 1939. kupili hotel “Tašković”, platili su ga milion dinara, što je otprilike, u današnjoj vrijednosti, oko milion evra. Hotel su adaptirali i Srpski dom je osvećen 1940. godine – priča paroh.
Ubrzo je, podsjeća, izbio Drugi svjetski rat. NDH je otela Srpski dom i u njemu otvorila prostorije fašističkog Kulturbunta, a srpska crkva je, ciglu po ciglu, srušena do temelja. Na kraju je zgrada Srpskog doma razorena u savezničkom bombardovanju.
– Poslije rata, nove jugoslovenske vlasti su oduzele to zemljište i na njemu sagradile stambenu zgradu – kaže Aleksandar Đuranović.
Onda je uslijedio još jedan rat, raspad SFRJ, iseljavanje Srba. I činilo se da Srpski dom, ili Srpski kulturni centar neće vaskrsnuti, ali…
Zdanje je već sagrađeno, a osvećenje i otvaranje Srpskog kulturnog centra, koji će, možda, nositi ime slavnog naučnika Milutina Milankovića, očekuje se u martu.
Nisu podstanari
Raduju se tome i u Srpskom kulturnom i prosvjetnom društvu “Prosvjeta”, pododbor Osijek.
Zdenko Čikara, predsednik “Prosvjete” u Osijeku, kaže da će, kada se otvori Srpski kulturni centar, manifestacije koje ovo društvo organizuje održavati u svečanijem i primerenijem ambijentu.
Ipak, on s ponosom ističe da su aktivisti “Prosvjete” u Osijeku “svoje na svome”. Ovo je jedini pododbor u Hrvatskoj koji nije “podstanar”.
Prostorije u Ulici Matije Gupca, veličine dvosobnog stana, nisu, kaže Čikara, ništa glamurozno, ali su dovoljne da se tu održi izložba slika, književno veče, kamerni koncert ili probe muzičke sekcije i tamburaša.
– Koliko je toliko je, ali je naše je vlasništvo i u našoj kući smo, evo, dočekali 27. godišnjicu obnove rada “Prosvjete” u Osijeku – kaže Čikara.
“Prosvjeta” ima 56 odraslih članova i četoro djece, koja su aktivna u muzičkoj i likovnoj sekciji.
– Naša djeca su prije dvije godine išla na ostrvo Vir, u ljetnu školu srpskog jezika i kulture, ovih dana šestoro djece putuje u Orahovicu na zimsku školu sa istim programom – kaže Čikara.
Ove brojke nisu impresivne, ali ipak svjedoče da svi oni narodni prvaci, bogati trgovci, crkveni oci, zadužbinari i bogate dame koje su brinule o siromašnoj djeci, svi Srbi i Srpkinje koji se zajedno sa sugrađanima drugih nacija gradili grad Osijek…ipak nisu “džaba krečili”.
