Policija ga je brzo identifikovala, jer im je bio “stara mušterija” iako je imao samo 18 godina. Zvao se Marko Borak.
Ko god je bio upoznat sa kratkom, ali burnom istorijom Marka Borka, momka, skoro dječaka sa Dorćola, nije bio iznenađen njegovom smrću, ni policajci, a ni kriminalci.
Ono što je ipak bilo drugačije je način ubistva, jer nije ubijen samo Mali Mare, kakav mu je bio nadimak, već je poslata brutalna poruka svim mladim „aspirantima“ koji su misili da su pištolj i hrabrost, možda prije ludost, dovoljni da neko postane poznat u kriminalnim krugovima tih godina.
Patolozi mora da su imali dosta posla da nabroje sve povrede na tijelu Marka Borka, sve prelome, modrice, oguljotine, ali i ulazne i izlazne rane metaka. Bio je plav od batina, neki od udova bili su mu polomljeni, ima je desetak prostrelnih rana, od kojih nijedna nije bila fatalna. Ko god je pucao u njega pazio je da mu muke što više oteža, a ne da ih skrati. Njegovi posljednji časovi su samo djelimično rekonstruisani, policija je, prema nekim pričama, imala informacije ko stoji iza ubistva, ko je učestvovao u mučenju, ali nikada niko nije osuđen za smrt Malog Mareta, mladića koji je pokušao da igra „van sistema“.
Puca, baca bombe i otima automobile
Njegova priča počinje godinu-dvije prije smrti, dok je još bio maloljetnik. Svi su pričali da se pojavio neki „ludi klinac“, koji puca i ne razmišlja, baca bombe i otima automobile. Ono što je bilo potpuno čudno je što su mu na meti već bili stariji momci iz kraja, koji su stekli pozicije i sa kojima nije bilo pametno „kačiti se“, a kamoli od njih otimati automobile.
Saznalo se i ime, Marko Borak, dečko sa Gornjeg Dorćola, kako se naziva dio tog grada iznad tramvajskih šina. Ono što je sve zbunjivalo je što u svim tim pucnjavama, bacanjima bombi i napadima, nije bilo nikakvog plana. Borak se nije borio ni za tržište, ni za teritoriju, pucao je i otimao da bi se o njemu što više pričalo i nasiljem je hranio svoju sujetu.
Jednom prilikom je htio da otme džip od jednog ozbijnijeg momka, naravno, uz upereni pištolj. Žrtva je izašla iz vozila, jer je znala da sa neuračunljivim pubertetlijom se ne treba šaliti.
– Gdje da te upucam? – pitao je navodno Mali Mare.
– U noge – odgovorio je čovjek i tada ga je Borak ustrijelio u obje noge. Navodno mu je tada rekao da je namjeravao da mu puca samo u jednu nogu, ali da je žrtva sama rekla da puca u obje.
U pitanju nije bio nikakav Robin Hud ili borac protiv nepravde, kako su kasnije mediji pokušali da ga predstave. U prilog tome govori i da je bio osumnjičen i za slučaj izazivanja opšte opasnosti, kada je bacio ručnu bombu, „kašikaru“ na jedan lokal u Pančićevoj ulici na Dorćolu, gdje su bile prostorije društva za cerebralnu i dječiju paralizu Srbije.
Njegove žrtve mogle su da budu ljudi i koji su mu se zamjerili, ali i oni sa kojima nije bio u sukobu, jednostavno, nije bilo pravila.
Ali, osim što je Borak postao realnost za sve kriminalce na Dorćolu, gdje je štedio samo jednu ekipu, privlačio je neželjenu pažnju policije koja ga je jurila, ali nikako nije mogla da ga ujuri. Na kraju je ipak uhapšen, izdato je podugačko saopštenje u kome je nabrojano za šta je sve osumnjičen tada maloljetni M. B: nekoliko pokušaja ubistava, ranjavanje, pljačka, izazivanje opšte opasnosti, oružje…
Ali, na sudu se dogodio nevjerovatan preokret. Iako je spisak djela bio dugačak, nijedno nije dokazano, jer svi koji su se i pojavili na sudu, nisu teretili Marka Boraka ni za jedno jedino djelo.
Poslije istrage pušten je iz pritvora, ali bolje da nije. U kriminalnim krugovima se pričalo, još dok je bio u istrazi, da brzo izlazi, ali da neće dugo poživjeti. Navodno, preko nekih njegovih drugova, Maretu je poslata jednostavna poruka, da se smiri i priključi nekoj od ekipa ili… Marko Borak je izabrao ili…
Po izlasku iz pritvora neki poznanik ga je pozvao na sastanak, ali je mladić umjesto u kafiću završio u nekom podrumu. Tamo je časovima mučen i maltretiran, upucan desetak puta, ali tako da zrno prođe samo kroz mišić i da ne zakači nijedan bitan organ. Kada mu sud nije presudio, presudilo mu je „ulično sudsko vijeće“.
Navodno, namjera mučitelja nije bila da ga ubiju, već da ga osakate i stave u invalidska kolica. Ipak, posljednjim činom im je Mare poremetio planove, iskrvario je do smrti. Njegovo tijelo je bačeno na gradilište.
Izbledjeli grafit
Na uglu Gospodar Jovanove ulice i Ulice Tadeuša Košćuška jedno vrijeme stajao je grafit: „J****e vas Mali Mare!“. Prvo je nestao Mali Mare, a vremenom su slova izbledjela i nestala i na kraju su i Mali Mare i grafit otišli u zaborav, piše Kurir.
Od sve slave, za koju je Marko Borak živio i na kraju umro, postao je samo manja epizoda u krvavim devedesetim.