Budući da smo dio naroda sa dugom istorijom i tradicijom, uopšte nije neobično to što imamo bezbroj običaja koji su u nekim dijelovima zemlje manje ili više zastupljeni. I dok su pojedini običaji sa juga ili istoka Srbije manje poznati ljudima sa sjevera, isto tako postoje i oni koji su većem dijelu stanovništva nepoznati, a tiču se na primjer samo jednog dijela Vojvodine.
Upravo jedan takav običaj vezuje se, najprije za Banat, a ima dugu tradiciju, koja se danas sve više i više gasi.
Šta je korinđanje?
Uoči Božića postoje mnoge tradicije koje se njeguju, kao što su na primjer unošenje badnjaka u kuću, što predstavlja čekanje Hristovog rođenja, zatim unošenje tri velika panja koja simbolizuju Svetu trojicu, koja se postave pored ognjišta, a iz njihove vatre palile su se svijeće, kao i unošenje slame, koja bi se postavila pod sto uz pjevanje božićnih pjesama, osim toga, kiti se božićno drvo i mijesi se česnica.
Uz sve to, u Vojvodini postoji i korinđanje za Badnje veče, koje je poseban oblik koledarskih običaja, tokom kojeg se djeca maskiraju i u grupama obilaze domaćinstva pjevajući posebne, korinđaške pjesme.
Zauzvrat, domaćini i domaćice ih daruju kolačima, slatkišima, voćem, posebno orasima i suvim šljivama, a nekad i novcem.
Korinđaške pjesme
Korinđaške pjesme su kratke forme i u njima djeca na duhovit način od domaćina traže darove. Mnoge pjesmice su poznate u većini sela u Vojvodini, a neke od njih su:
“Ja sam mali Iva, trčim preko njiva, njive se zelene, gazde se vesele”, “Ja sam mali korinđaš daj mi gazda šta imaš, vina ili rakije, evo Božić ispred kapije”, “Da vam ljubav bude najljepši san, želim vam sve najljepše za Badnji dan”, “Ja sam mali Pera ujela me kera za nogu, za ruku daj mi gazda jabuku, ako nemaš jabuku daj mi krušku, ako nemaš krušku, razbiću ti njušku”…
Običaj koji nestaje
Kao i mnogi običaji širom Srbije, i korinđanje sve više i više nestaje. Napuštanjem sela i gubljenjem onog nekadašnjeg osjećaja zajednice, gubi se i tradicija koja se godinama čuvala.
Pa tako, ovaj nekada omiljeni običaj među djecom, koja su bez obzira na vremenske uslove, rado išla od kuće do kuće i uljepšavala Badnje veče svojom dovitljivošću, humorom i pjesmom, danas gotovo i ne postoji.
U po nekom selu u Banatu ili Sremu se možda začuje pjesma korinđaša, ali to više ne predstavlja ni djelić one nekadašnje euforije i graje na ulicama koja je bila do prije samo desetak, petnaestak godina.
U narodu je postojalo vjerovanje da što korinđaši glasnije pjevaju, to donosi više sreće domu koji posjećuju, a možda je pjesma korinđaša baš ono što svima nedostaje, piše Žena Blic.
U moru suludih običaja, ipak postoje neki koji su i te kako vrijedni čuvanja, a običaj kao što je korinđanja, koji budi duh zajednice i unosi smijeh, svakako treba da se spasi od zaborava.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu