Za djecu, koja ovamo dolaze na raspust, manastirska porta je omiljeno sastajalište i igralište.
Na radost domaćina manastira Veselinje, paroha Srđana Belenzade i njegove supruge, popadije Ljiljane, svakog ljetnjeg dana ovde se okupi na desetine mališana. A sa djecom eto i roditelja, da se vide sa zemljacima, progovore koju, našale se.
Dok se djeca, koja su u rodni kraj svojih predaka stigla iz Beograda, Novog Sada, Banjaluke, Beča… pentraju po toboganima ili igraju fudbal, tinejdžeri i devojčurci šetkaju mjerkajući potencijalne simpatije, a mame i tate ćaskaju sa prijateljima, koje nisu videli godinama.
I tako se svakog dana, pred veče, kad vrućina malo popusti, u porti manastira Veselinje okupi po 50 ili 60 djece i odraslih.
I tako svakog ljeta, sve tamo do septembra, kad prve kiše najave da će uskoro zazvoniti školsko zvono i da se valja pakovati za put.
– Lijepi su ovi ljetnji dani, podsjećaju me na moje djetinjstvo, kad je ovaj kraj bio pun djece. Neki se čude, otkud dječje igralište u manastiru, otkud ova sijela. Ali, to je za mene normalno. Zar nije dobro i Bogu ugodno da se narod okuplja oko svoje crkve, ne samo u molitvi, nego i u svakodnevnim razgovorima i radostima – kaže prota Srđan Belenzada.
Zvanično, on je paroh veselinjski, nastojatelj manastira Veselinje i jedini pravoslavni vjeroučitelj u Glamoču.
Nezvanično, on je za svoje zemljake omiljeni sveštenik, drag i pouzdan prijatelj. Vole ga i poštuju, i kad je u mantiji za oltarom, i kad predveče, u majici i farmerkama, sa zemljacima sjedne na travu pored igrališta, da uz pivo proćaskaju o običnim ovozemaljskim stvarima.
Tu je negdje i uvijek prisutna, vrijedna popadija Ljiljana. Očas posla ona iz manastirskog konaka, koji je dom njene porodice, iznese kafu, kolačiće i rashlađene prirodne sokove, koje je sama napravila od voća iz manastirskog voćnjaka. Pa sa mamama raveze priču o djeci, domaćinstvu, receptima…
Među njenim gošćama je i Mirjana Duvnjak Ćulum, Glamočanka koja živi u Novom Sadu. Na igralište u manastirskoj porti dovela je svoje dvoje djece: Miroslava (3) i Taru (7).
– Ovdje djeca uživaju. Ne pitaju ni koliko je sati, ni gdje su tata i mama. Igraju se i druže, opušteni su, dolaze manastiru kao na izlet. Ljepše im je i opuštenije ovdje, nego u gradu, a usput, uz igru, mnogo toga nauče – kaže mlada mama.
A da se, uz igru nešto i nauči, pobrinuli su se prota Srđan i popadija Ljiljana. Razigranoj djeci poklanjaju knjige: ilustrovanu bibliju, priče i pjesme za decu štampane na ćirilici. Neke od tih knjiga su, kažu, dobili na dar od „EuroBlica“. Na poklon dobili, pa poklanju dalje. Radost je u darivanju.
– Dobro je da djeca čitaju. A bilo bi dobro da, sa roditeljima, češće dolaze na liturgiju. Ali, biće i to, daće Bog – kaže Ljiljana.
Ljiljana i njen suprug, prota Srđan, duša su i ponos manastira Veselinje.
U manastiru Veselinje već godinama ne žive monasi i monahinje. Ustvari, ovaj manastir, koji su utemeljili ktitori Veselin i Paulina Naerlović, Glamočani koji su od ustaškog terora 1941. pobjegli u Južnu Ameriku, nikad nije zaživio punim manastirskim životom.
Život su mu udahnuli Srđan i Ljiljana. Oni već godinama žive u manastiru, tu je njihov parohijski dom i tu odgajaju četvoro svoje djece, koja su, valjda jedina djeca u BiH, koja odrastaju u manastiru.
Marija (14), Jelena (12), Mihajlo (11) i Jovan Belenzada (10) su osnovci. Svi su dobri đaci i svima im je tata vjeroučitelj. I na vjeronauci, ali i u drugim školskim i vanškolskim aktivnostima, oni su primjer drugoj djeci u Glamoču.
Mihajlo se upravo vratio sa Zlatibora, gdje je bio u ljetnjoj školi fudbala.
– Boravak na Zlatiboru mu je platio jedan naš vjernik, Glamočanin koji živi u SAD. On ne želi da se javno hvali svojim dobročinstvima, pa mu nećemo spominjati ime. Htio je da sve nas, cijelu porodicu, počasti odmorom na Zlatibor, ali mi nismo mogli ići. Ljeti imamo puno posla – kaže popadija Ljiljana.
Naravno, kad prota Srđan ima posla, u tom poslu ga prati i njegova supruga. U manastiru i manastirskoj crkvi, koji imaju posebno mjesto u srcima svih pravoslavaca iz Glamoča, bilo da žive u zavičaju ili daleko od njega, ljeti je posebno živo.
Redaju se seoske slave i sabori. Sabor Glamočkih novomučenika je krajem jula, to je posebna svetkovina, ali nije jedina. Selo Pribelji slavi Ilindan, Skucani i Staro selo Vidovdan, o Petrovdanu se narod okuplja na Babića Brdu.
A kad nisu sveci i svetkovine, tu su poslovi u domaćinstvu. Prota i popadija, uz pomoć svoje vrijedne djece, obnovili su manastirsko imanje i sad je na tom hektaru zemlje sve pod konac.
Voćnjak je sređen, ali ova godina baš i nije bila dobra za voće. Zato je krompir dobro rodio.
– Imamo krompira, onog pravog, glamočkog, i za prodaju – kaže ponosno popadija.
Podigli su i plastenik. Imaju domaće paprike i paradajz, takvo se povrće nigdje ne može kupiti.
A onda, sav narod, pa i onaj pravoslavni, ljeti putuje. A manastir Veselinje je kuća pored puta. Pa Belenzade dočekuju i svoje praohijane i zemljake, ali i putnike nemjernike, koji zastanu da se okrijepe molitvom i prijateljskim razgovorom.
Eh, kakvih tu priča ima, raznolikih, nevjerovatnih, kakav je i sam život. Ali, te se priče ne šire dalje. To je ostaje između sveštenika i vjernika. A i popadija, ponekad, pripomogne blagom riječju i savjetom, pogotovo kad su u pitanju žene i njihovi bračni ili majčinski problemi…
Sve u svemu, manastir Veselinje je postao mjesto utehe, radosti i sretanja za mnoge.
Eto i djeca porijeklom iz Glamoča i 25 okolnih sela, ovdje se upoznaju i druže. Pa će se, kad zazimi, druženje nastaviti preko društvenih mreža. Svaka generacija ima svoje fore i fazone.
I dok dječica tjeraju svoje, a mnogi će ostati u manastirskoj porti i kad padne mrak, da igraju žmurke ili šeruju slike sa svojih mobilnih telefona, na igralište često navrate i stariji mještani. Da uživaju u mladosti, koju sve rijeđe viđaju.
Baka Jovanka Trivunović (82) iz sela Zajaruga, došla je manastiru samo da vidi tu radost i veselje. Kad vidi toliku djecu na jednom mestu, kaže, topi se od miline. Podsjeća je dječja graja na davno prohujalo doba njene mladosti.
– Ovdje su nekad dvorišta i sokaci bili puni djece. Imali smo školu do četiri razreda, bila je puna kao šipak. Danas, s jeseni i zimi, nema nikog, samo starci i starice, ova protina djeca i još nekoliko djece u svih desaetak sela. Ali je bar ljeti živo – kaže baka Jovanka.
Njeno selo je čuveno po tome što je svijetu dalo deset vrsnih doktora, od kojih su osmorica karijeru izgradila na čuvenoj Vojno medicinskoj akademiji, VMA u Beogradu.
Ali, doktori su otišli za svojim životima. Samo ljeti, njihovi unuci i djeca, na nekoliko dana ili sedmica, pohode zavičaj svojih predaka. A i to je nešto, ipak nisu zaboravili odakle potiču.
– Trudimo se da im ovdje bude lijepo, da održe vezu sa zavičajem, da ne prodaju imanja i zemlju svojih predaka u bescijenje. I da znaju da, ako to nekad požele, imaju gdje da se vrate i da su ovde dobrodošli – kaže paroh veselinjski Srđan Belenzada.
Ćirilica
U Federaciji BiH se ćirilica, iako je zvanično pismo u BiH, ne uči u redovnoj nastavi. Ali mali Srbi u Glamoču ipak čitaju i pišu ćirilicu. Za to je zaslužan njihov vjeroučitelj Srđan Belenzada, koji se prije 19 godina, kao apsolvent pravoslavne teologije, vratio u svoj rodni grad.
– Ćirilicu djeca uče na vjeronauci, a na tim časovima se upoznaju i sa istorijom svog kraja i srpskom tradicijom. Ja sam jedini Srbin koji, kao nastavnik, ulazi u školu u Glamoču – kaže Srđan Belenzada.
Potrebno je, dodaje on, da i roditelji kod kuće rade sa svojom djecom, jer je nemoguće za dva časa vjeronauke sedmično, naučiti sve što im vjeroučitelj zada.
