Dok sjedimo u kafiću u Beogradu na vodi, gdje mu se nalazi baza kada dođe, utisak je da bismo mogli da pričamo satima, možda i danima.
Najzahvalniji mogući sagovornik za svakog novinara. Elokventan, otvoren i sa puno iskustva, „nabacuje“ pregršt informacija i bezbroj prilika za dodatna pitanja.
Čime se bavi u Americi?
Osnovao je i vodi kompaniju Westpac Wealth Partners, koja trenutno upravlja sa 3,7 milijardi dolara bogatstva raznih uspješnih ljudi, mahom iz SAD. I to ne bi bilo neobično jer je puno fondova i investicionih firmi koje se bave sličnim poslom. Ali, Subotić odmah izdvaja šta ih razlikuje. Primarni biznis nije investiranje novca bogatih ljudi već zaštita i očuvanje njihovog bogatstva.
– Kad si napravio novac ne može neki savjetnik iz investicione firme da ti kaže kako da napraviš novih 10% kad ti već obrćeš mnogo više. Uspješni ljudi se plaše kako da ne izgube. Prilaz klijentu je potpuno drugačiji. Uspješni ste u biznisu, znate da napravite novac i podignete firmu, ali ne znate kako da se zaštitite od poreza, razvoda, prenosa imovine na djecu. Tu se gubi najviše novca. Amerika uzima mnogo kroz poreze – kaže u razgovoru za Forbes Srbija.
Sa klijentovim timom savjetnika, računovođa i advokata, Westpac pravi plan očuvanja imovine. I već ovdje otkriva kako stvari zaista funkcionišu u Americi.
– Pravimo im model da kontrolišu sve, a da nisu vlasnici bilo čega. Osnova svega je da se imovina bogate osobe prebaci na trast koji on kontroliše, a taj trast postaje vlasnik imovine. Njegov imetak više nije dio njegove oporezive imovine. Tako bogati u Americi ostaju bogati. Nikada se ne umire sa bogatstvom – ističe Subotić.
Taj model odlično funkcioniše u državama SAD koje imaju nultu stopu poreza na imovinu poput Nevade (u Kaliforniji je stopa državnog poreza 12%, a dodatno se plaća i federalni pa ta dažbina naraste i do nevjerovatnih 50%). Neš dodaje da je Nevada najbolja i najefikasnija država za zaštitu bogatstva u SAD. To ima i istorijske korene jer, kada se gradio Las Vegas, tu je dolazila i mafija da bi sačuvala svoj novac, pa su u tom regionu odavno koncentrisani i najbolji advokati.
Početak
– Iz Sarajeva sam došao u Beograd 1992. i jedno vrijeme sam igrao košarku u Crvenoj zvezdi. Ipak, 1998. sam otišao na studije u Ameriku i 2003. sam magistrirao finansije na Havajima. Godinu prije toga sam već ušao u finansijski biznis. U Evropi ovakvih firmi nema pa je teško uporediti jer se ovdje sve radi preko banaka koje nude slične usluge. U Americi je to razvijeno kroz privatne firme. Radio sam za Džon Henkok, jednu od najvećih firmi u SAD, i tu sam stekao svoje klijente i naučio posao – opisuje početke Subotić.
Biznis je pokrenuo sa svojim prijateljima sa koledža koji su takođe iz Srbije. S Markom Mijuškovićem je išao na fakultet, Aleksandra Jakovljevića je doveo kao njegovu zamjenu u košarkaškom timu fakulteta, a s Vladimirom Šašićem je bio cimer. U Honoluluu je tada postojala mala zajednica od oko 50 porodica s prostora bivše Jugoslavije i svi su se družili, a njih 10-15 išli su na fakultet.
Kako je moguće da se nađu u isto vrijeme na istom mjestu? Navodi da je Univerzitet Havaji Pacifik devedesetih u beogradskom hotelu Hajat regrutovao studente i tako je Mijušković došao na popularna ostrva. Aleksandar i Neš su došli preko košarkaške stipendije, a Vlada preko teniske. Sada svi rade u Westpac-u. Ukupno je dvadesetak ljudi sa ex-Yu prostora u kompaniji.
Poslovni model
– Westpac sam otvorio 2007. i htio sam da se fokusiram na preduzetnike jer sam shvatio da je najbolje raditi s ljudima kojima je stvarno potrebna pomoć. U Srbiji nema ovakvog modela. Biznis je tako koncipiran da su svi savjetnici u kompaniji nezavisni odnosno imaju svoje registrovane firme, ali posluju pod platformom Westpac-a i opslužuju klijente. Ima nas ukupno 305, od čega su 120-130 stalno zaposleni dok su ostalo ti tzv. nezavisni kontraktori – navodi Subotić.
Smatra da je Westpac jedna od najvećih firmi u svijetu finansijskih usluga u Americi. To ilustruje tvrdnjom da svake četiri godine dupliraju prihode. Prije osam godina bili su 15 miliona dolara, prije četiri 30, a ovu godinu će završiti sa 60 miliona. Cilj mu je da budu najveći u SAD.
Subotić je uvjeren da je uspješan jer ima, kako objašnjava, jednu od najboljih infrastruktura u ovom biznisu, veliku marketing diviziju, business resource centar i školovane ljude koji pomažu savjetnicima oko klijenata.
– Razlog zašto sam napravio uspješnu firmu je taj što sam imao ljude koje sam znao iz ličnog života. Meni je lakše da radim s ljudima koje poznajem. Jedni drugima smo držali leđa – ističe Subotić.
Westpac je holding koji ima šest entiteta ispod sebe i oko 30 kancelarija povezanih s njima. U dvije firme Subotić je 100% vlasnik, a u četiri ima partnere (drži 51% udjela). Kompanija je mnogo više fokusirana na tržište jugozapada, glavne kancelarije su u San Dijegu i Honoluluu, ali se širi i u Teksasu, Majamiju i Čikagu.
– Ovo je težak biznis i u njemu tek 10% preživi četvrtu godinu, a kod mene 40%. Razvijam mlade ljude da budu partneri sa mnom. Uspjeh merimo količinom novca kojom upravljamo i brojem klijenata. Na Forbes listi najboljih finansijskih profesionalaca u SAD u zadnje tri godine smo imali 11 ljudi. Oni prave firmu, a ne ja. Ja ih razvijam i učim kako da naprave svoje biznise, kako da angažuju ljude i nađu klijente. Westpac je firma sa 170 malih biznisa unutar sebe. Banke, s druge strane, dovode klijente, ali i uzimaju novac, a savjetniku daju platu – opisuje razliku.
Za razvoj jednog savjetnika kaže da je potrebno četiri do šest godina kako bi bio na odgovarajućem nivou, ali priznaje da veoma mali broj ljudi može da ima emocionalnu inteligenciju i veze koje su potrebne da bi se privlačili klijenti, da bi radili planiranje, kao i kapacitet za sve što treba da se nauči i uradi da bi klijent bio uslužen i zadovoljan. Zato na svakom klijentu, pored savjetnika radi i još dvoje-troje ljudi koji pomažu oko provjere usklađenosti s propisima, papirologijom i drugim poslovima.
Uticaj rata u Ukrajini i geopolitičkih problema
Subotić navodi i da su aktuelne krize dosta pomogle razvoju biznisa.
– Puno je Evropljana koji žive na relaciji Evropa-SAD, a nama je biznis dosta porastao i nakon izbijanja rata u Ukrajini. Mnogi bogati Evropljani su odlučili da prenesu novac u Ameriku i da tamo otvaraju biznise jer je Evropa postala nestabilno tržište. Kada živiš u situaciji da si u Poljskoj ili Mađarskoj gdje je 300km od tebe rat, kao poslovni čovjek se ne osjećaš dobro. Takođe, na Havaje stalno dolaze bogati Kinezi i Japanci tako da smo otpočetka radili sa strancima. Nas 40 nije rođeno u Americi i imamo tu veštinu da privlačimo i takve klijente. Takođe, klijenti nas preporučuju drugima – ističe Subotić.
On podsjeća da mnogi Evropljani imaju nekretnine u najvećim gradovima, ali ne poznaju zakone u Americi. Kada si stranac u Americi i kupiš stan u Majamiju ili Njujorku koji košta 5-6 miliona dolara, država daje odbitak zasnovan na vrijednosti nekretnine, ali je za strance on ograničen na najviše 60.000 dolara. Potom se plaća porez na imovinu od 40% na sve iznad 60.000.
– To nijedan čovjek koji je došao u Ameriku nije znao i nemaš odbitak poreza kao Amerikanci. Onda ih savjetujemo da taj stan prebace u trast, povežemo ih s advokatima koji će to da urade, da ta nekretnina više ne bi bila dio njihove imovine – objašnjava Subotić.
Mnogi bogati dolaze u Nevadu i da bi kupili avione i automobile. Westpac ih posavjetuje da automobil kupe u Montani jer se ne plaća porez na promet. Na automobilu od 100.000 dolara tako uštede 10.000. Takođe, osiguranje se uvijek kupuje u Nevadi.
S kim ne rade i ko su klijenti s Balkana
Subotić priznaje da postoje klijenti s kojima su manje spremni da rade.
– Želimo sa svima, ali kada je neko sam odnosno nema djecu, teško je uraditi planiranje jer njih ne interesuju prenos imovine ili porezi. Oni hoće samo da uživaju u životu. I to je ok. Zato su većina klijenata oni koji imaju nasljednik – dodao je.
S političarima „ne radimo ni slučajno. Ni sa jednim ne radimo, niti želimo niti ćemo da radimo. A da je bilo interesovanja bilo je. Neko bi te kontaktirao, dodaje sagovornik Forbes Srbija.
Na pitanje koji je profil ljudi sa Balkana koji su klijenti, odgovara da su to mahom uspješni vlasnici biznisa i to velikih biznisa, ali ima i sportista mada ne mnogo jer ih nema puno koji su bogati.
Zbog čega bogati plaču
– U Americi su razvodi veliki problem jer bivši supružnici uzmu mnogo. Amerikanci su takvi da ulaze u odnose i sa biznis partnerima i sa supružnicima bez dovoljno planiranja. Ulazi se srcem, to rade i Amerikanci i to je dobro. Takođe, novac se gubi na prenosu vlasništva. I u smrti se gubi novac, u smislu poreza na imovinu. Zato za sve to mora da se uradi dobro planiranje – dodaje Subotić.
Kada je riječ o sportistima, većina ne razmišlja dugoročno i potroše mnogo novca, a karijera im je veoma kratka.
– Dosta ljudi iz NFL-a, MLB-a i NBA bankrotiraju poslije pete godine jer veoma loše investiraju. Takođe, tu je ekipa oko njih koja „isisava“ njihov novac. Najbolje se snalaze igrači bejzbola. Oni su procentualno najbolji s novcem zato što većina dolazi s univerziteta odnosno kasnije ulaze u profesionalni sport. Sportisti se ne zaštite dovoljno, povrede se dešavaju, nemaju osiguranje, nemaju crni fond i imaju lošu ekipu oko sebe jer to obično nisu profesionalci iz ovog biznisa – objašnjava Subotić.
Kod zabave su, kaže, nažalost prisutni poznati problemi – seks, droga i alkohol. Takođe, mnogo je razvoda u tom svijetu pa im se imovina prepolovi i tri-četiri puta tokom života. To je grupa gdje mnogo stvari može da krene po zlu jer su zvijezde i svi žele dio njih.
– Poslovni ljudi su mnogo bolji od ovih prethodnih. Međutim, oni griješe jer ne nalaze vrijeme da se dovoljno posvete planiranju i zaštiti. Obično dođu kod nas 2-3 godine prije nego što odluče da napuste biznis. To je kasno. Ne možeš za to vrijeme da završiš sve što treba pogotovo kod poreske optimizacije jer su takvi američki zakoni. Druga greška se dešava kad shvate da treba da prenesu bogatstvo na narednu generaciju – napominje Subotić.
Nasljednici
– U prinicpu, svi uspješni biznisi su takvi da ne možeš nikada da me kupiš koliko moja kompanija stvarno vrijedi. Zašto? Zato što ćeš da me kupiš na osnovu iznosa novca koji pravim. Daćeš mi tri ili 10 puta taj iznos. Ali, uspješni ljudi znaju da porodica treba da uđe u biznis. Fija, Luj Viton, Volmart, BMW, Del, Ford – sve su to uspješni biznisi koje preuzimaju djeca. Oni znaju da ako odu na tržište da se prodaju, rast njihovog biznisa 100% ide njihovim kupcima. Zato bogati ljudi i u Srbiji i u svetu znaju da je najbolje da familija preuzme biznis. Ali, i zato što je tada porez najmanji – navodi sagovornik.
Međutim, ako djeca nisu spremna za takav poduhvat onda ostaju tri opcije – da se kompanija proda investicionoj firmi, konkurenciji ili da je kupe dosadašnji saradnici.
– Ovo je velika tema sada i u Americi i u svijetu jer se događa veliki transfer bogatstva na nove generacije – kaže Subotić.
Planovi za širenje
Na ovim prostorima nema firmi za finansijske usluge ovog tipa jer su problem zakoni, koji to ne dozvoljavaju.
– Problem su i lobisti. Lobi mog biznisa je veoma jak u Vašingtonu i dajemo veliki novac da ostane ovakav, da bude više privatno orijentisan nego da ide kroz banke. Banke lobiraju da preuzmu taj biznis. Do prije 20-30 godina banke nisu mogle da rade ovo što mi radimo. A sigurno je da bi i ovdje moglo da bude firmi koje bi se bavile ovim biznisom. Ja lično ne bih ušao u bivšu Jugoslaviju jer je tržište jako malo, a i zbog svega što se dešavalo u zadnje vrijeme…da ne ulazimo u detalje…ne bih – iskren je Subotić.
Ipak, podsjeća i da ne može da radi u Evropi jer radi po američkim zakonima, a oni ne dozvoljavaju da se posluje s ljudima koji nemaju biznis, nekretninu ili socijalni broj u SAD. Jedino globalne banke mogu da rade s ljudima koji nisu iz Amerike.
Dodaje da je plan jačanje pozicije na tržištu jugozapadnog dijela SAD i razvoj lokacija kao što su Čikago, Majami i Teksas, za koji kaže da je država gdje se seli mnogo bogatih ljudi iz Kalifornije. Teksas i Florida su jedine velike države koje imaju nultu stopu poreza na imovinu.
Ističe i da je tržište SAD nevjerovatno stabilno za ovakav biznis. Propisi se ne mijenjaju često. Menjaju se poreski zakoni svake četiri godine i to mora da se prati. Dodaje da je Donald Tramp imao dobre zakone za vlasnike biznisa i ekonomija je rasla dok Demokrate donose zakone koji više odgovaraju onima koji možda nisu vlasnici biznisa. Nameće se i pitanje da li je gledao sada već čuvenu prvu debatu Trampa i Bajdena.
– Morao sam da gledam i bilo je smiješno. Veoma pratim tu situaciju. Reći ću iskreno, jako je tužno da zemlja kao što je Amerika nema dva bolja kandidata. Ali, ne volim nastup Trampa, on mi ne izgleda predsjednički u smislu kako se ponaša prema ljudima. Nisam fan takvog nastupa i ja se tako ne ponašam. Ali je orijentisan ka biznisu tako da ima neke dobre odluke. Za Bajdena stvarno nemam komentar – kaže Subotić.
Gdje ide globalna ekonomija
Subotić kaže i da geopolitička situacija veoma teška i da nikad nije bila teža zbog rata u Ukrajini, problema u Gazi, situacije u Aziji i inflacije.
– Ono što se dešava čak i u Americi je da država pokušava da smanji inflaciju. Pokušava da ti kaže da su ti brojevi malo viši od normalnih, ali nama se čini da je to 15-20%. Sve je poskupelo veoma puno. Posljedica je i da su biznisi kao što je moj, a i drugi, izgubili pristup novcu. Ne možemo tako lako da pozajmljujemo novac, jer su kamate 8-9%. To je Amerikancima puno. Kada izgubiš pristup novcu ne možeš da radiš neke stvari, profiti su ti manji, a ljudi očekuju da ih platiš više tako da je jako teška situacija – smatra Subotić.
Ipak, kaže da je optimista i očekuje da se situacija u Ukrajini riješi u narednih godinu dana. Takođe, očekuje i da Federalne rezerve u septembru snize kamatnu stopu, kao i da bi američki izbori mogli da vode popravljanju situacije.
– Ekonomija ka situaciji da ako se desi neki veći događaj, postoji mogućnost da se dogodi još jedan krah tržišta – oprezan je sagovornik.
Kada je riječ o tržištu nekretnina, kaže da je prodaja u Americi pala zbog kamata. Smanjila se kupovna moć i cijene su pale tako da ne očekuje da bi moglo da bude kraha na tom tržištu.
– Tržište Srbije je drugačije jer je dosta nas sa Zapada kupovalo nekretnine ovdje. Izuzetno puno. Svi moji prijatelji su kupili stanove u Beogradu. Mi smo donijeli mnogo novca jer svi želimo da imamo nešto ovdje kad dođemo tako da je to dosta doprinijelo ekonomiji – ističe Subotić.
Perspektiva Srbije i odnos prema ljudima
– Ekonomija Srbije izuzetno napreduje i u narednih pet do 10 godina biće mnogo bolje. Beograd se mnogo izgradio. Ima ljudi koji teško žive, ali sam optimista. Mnogo je bolje nego prije 5-6 godina. Ne pratim statistiku i brojeve pa ne znam kako iz tog ugla sve izgleda, ali Beograd je postao metropolitski grad. Veoma sam ponosan što je toliko stranaca došlo ovdje – kaže sagovornik.
Ne ulazeći u politička pitanja, Subotić kaže da je ono što bi moglo da se popravi to da bi mnogo stvari trebalo privatizovati.
– Privatizacija i pravi kapitalizam još nisu došli ovdje. Treba privatizovati sve, počev od sportskih klubova. To može da bude i po španskom modelu kao Real i Barselona, ali da se vodi drugačije. I ono što je meni uvijek smetalo u bivšoj Jugoslaviji, jer nije to samo slučaj Srbije, jeste to što je politika povezana sa biznisom. To vremenom mora da se promijeni i to je ta puna kapitalizacija o kojoj govorim – smatra osnivač Westpac-a.
Ipak, ima nešto treće što mu se najmanje sviđa u Srbiji.
– To je odnos biznismena prema ljudima koji rade za njih. To je nešto gdje kad god dođem vidim veliku razliku. To treba da se digne na viši nivo. Ti ljudi su ti pomogli da napraviš to što si napravio. Mora poštovanje da bude veće. To nedostaje – smatra Subotić.
Ono što smatra da ne fali jeste preduzetnički duh, ali bi volio da se smanji prosjek godina kada je riječ o ljudima koji u Srbiji pokreću biznis. Sada je prosjek oko 40.
– Kada imaš 40 godina ti jesi zreliji, ali imaš i familiju i manje si spreman da preuzmeš veliki rizik. A kada imaš 23-24 godine, kada nemaš nikakve račune iza sebe, kada nemaš nikoga ko zavisi od tebe, tada je vrijeme da se zaista napravi nešto, da se krene u neki rizik gdje možeš da daš sebi više vremena. Ja sam izašao iz komunizma, roditelji su mi pravnici. Govorili su mi kupi stan, najvažnije je naći posao, tako sam odrastao… Odrasli smo u komunizmu, ljudi trče u javnu upravu, siguran posao, tako smo bili vaspitani – podsjeća Subotić.
On dodaje da 80% biznisa u Americi propada u roku od pet godina. Većina koja propadne kreće u biznis ponovo.
– To nije nikakva sramota u Americi, čak štaviše, to je iskustvo koje te napravi većim – smatra Subotić.
Ono što Srbiji nedostaje je i strategija kako da se širi poslovanje.
– Vlasnicima biznisa bih savjetovao da uvode nove vlasnike u njihove strukture. Tako se radi u Americi. I ja radim tako što otvaram novu firmu u koju uvlačim novog partnera, a ne u kompaniju koja već postoji. Zašto? Zato što nikad niko neće podići biznis kao njegov vlasnik. S druge strane, uvijek savjetujem da ostaneš na 51% vlasništva. Prvi sam koji ne vjeruje u podjelu vlasništva 50-50 jer to je koncept koji vodi u katastrofu. Neko mora da donese finalnu odluku. Ali, vjerujem u partnerstvo i ljude. Ne bih bio ovdje da četiri firme nisam otvorio s drugim ljudima – naglašava Subotić.
Gdje uložiti u Srbiji
Jedna od promjena koja bi trebalo da se desi jeste i da se razvije berza u Srbiji, koja „ovdje ne postoji, a postajala je prije 80 godina“.
– Ne može da se samo ulaže u nekretnine. Dio kapitala mora da se uloži na berzu i u Srbiji postoje brokeri koji to mogu uspješno da urade. Moj savjet ne samo za poslovne ljude već za sve koji imaju novac je da 10 odsto stave na berzu. Rizik je biti neinvestiran. Ulaganje na berzu predstavlja zaštitu budućnosti jer će u suprotnom inflacija pojesti pare. Svaki čovjek treba da kupi svoj stan, ali jedan ne 50. Srpski mentalitet je da kupiš više i rentiraš, ali tu je povraćaj mnogo manji nego da je investirano na neka druga mjesta. Ono gdje ljudi treba najviše da ulože je u same sebe, u obrazovanje – smatra Subotić.
Vlasnik Westpac-a smatra da nije potrebno puno novca da se pokrene biznis. Koliko?
– Potrebno je da imaš pokrivene troškove života za šest do 12 mjeseci. I potrebno je pokriće za barem 12 do 18 mjeseci poslovanja biznisa, možda i 24. Ako nemam taj kapital koji pokriva do dvije godine za biznis i godinu za život ne bih ulazio u ulaganje – objašnjava Subotić.
Ponovo ovdje
– Nisam dugo dolazio u Srbiju, ali u posljednje vrijeme sam sve češće ovdje. Ranije nisam mogao da ostanem duže zbog posla. Međutim, sad u Evropi provodim po dva mjeseca godišnje jer mogu da radim preko zuma. Mogu da budem aktivan od četiri popodne (što je sedam ujutro na zapadnoj obali SAD) do 12. Meni je sve integrisano. Družim se s ljudima s posla i radimo i živimo zajedno. Iskreno, slabo se isključujem od posla. Možda na sedam do 10 dana, ali telefon je uvijek tu, gledam mejlove svaki dan – kaže Subotić.
Na pitanje da li se za 26 godina života „preko bare“ amerikanizovao, odgovara da nije.
– Čovjek sam koji zna odakle je došao. Poštujem ljude i napravio sam to što sam napravio jer imam kulturu u kompaniji gdje je važna kolektivna odgovornost i ponašanje gdje smo svi zajedno. Ja ne otpuštam ljude, iz moje firme ljudi odlaze sami. Zašto? Zato što ne mogu da naprave biznis. Nikad ne bih bio ovdje da nije bilo Marka, Vlade, Ace, Nikole i drugih koji su mi pomogli. Moje vrijednosti koje sam donio u firmu jako prijaju Amerikancima. Jako sam ponosan da je Inc. magazin o nama pisao kao o jedinoj firmi u kojoj u vlasništvu imaš crnog Amerikanca, Azijata i belca. To u Americi ne postoji. Mi smo firma u kojoj ima 40 nacija – navodi sagovornik.
Kaže i da svi „naši“ u Westpac-u žive „neki naš ovdašnji život tamo na Zapadu“.
– Zarazili smo Amerikance našim uticajem i mentalitetom tako da svake godine neko od njih dođe ovdje i vodimo ih po Beogradu. Moj partner Trevis rekao je „Ja sam iz Vegasa, ali ovo ovdje je ludilo čovječe“. Svake godine dođe neko drugi jer pričaju jedni drugima i dolaze da vide Srbiju – kaže Subotić.
Tvrdi da je Amerika veoma otvorena zemlja i da nas vole uprkos slici u medijima za koju kaže da nije istinita. „Verujte mi, oni nas vole“.
Dodaje i da svako ima priliku u toj zemlji.
– Tamo se jako cijene ljudi koji su self-made, koji nešto pokrenu, cijeni se rad. Ja sam u koledžu čistio wc da bih zaradio neki dolar, potom i u građevinarstvu. Ljudi cijene to da si prošao kroz neku žrtvu i težak period. Ljudi u Srbiji razmišljaju da ne bi trebalo da radiš nego da se fokusiraš da završiš fakultet, a tamo očekuju da na koledžu i radiš i studiraš. Tamo počne da se radi i u srednjoj školi pa su i radne navike mnogo snažnije nego ovdje – rekao je sagovornik.
Hard work, Workaction, Vacation
U kompaniji su razvili koncept 40-8-4, koji Subotić naziva i Hard work-Workaction-Vacation. To znači da se 40 nedjelja u godini radi „jako“ odnosno po 10-12 sati dnevno. Osam nedjelja je workaction odnosno period kada odlaze na konferencije, obuke. I tada se radi, ali ne udarnički. I na kraju, četiri nedjelje traje obavezan odmor.
Iako možda zvuči teško, tu leži razlika između SAD i Evrope.
– Ako samo hoćeš da budeš zaposlen i da živiš normalno, Evropa je mnogo bolja za to. Ali ako neko hoće da bude preduzetnik i uspješan poslovni čovjek, Amerika je ubedljivo najbolja zemlja – smatra Subotić.
Većina ljudi u Americi pa i u svijetu radi da bi platili račune. Druga grupa ljudi radi malo više i pokreće neki biznis da bi imali bolji životni standard. A treću grupu ljudi čine oni koji pokreću biznise da bi bili nabolji u tome što rade, da zadovolje svoj ego.
– Ja radim nešto što volim. Zašto Bafet sa 90 i više godina ne sedi kod kuće. Zato što ima strast prema tome što radi. To ti uđe u krv. Da sad sjedimo u Americi ne bih mogao da se iskontrolišem da u nekom trenutku ne počnemo da pričamo o tvom ili mom biznisu. Teško je to objasniti, ali nije sve zbog novca. Igraš se sa samim sobom – objašnjava sagovornik Forbes Srbija.
Povratak?
– Trenutno ne vjerujem da ću se vratiti u Srbiju, ali nikad ne reci nikad. S druge strane, nikad neću da ne budem povezan sa mojom zemljom. Da ću stalno da dolazim ovdje to je činjenica. Ja volim ove ljude i ovu zemlju – dodaje Subotić.
Na pitanje šta ga je privuklo u Beogradu na vodi odgovara da je to lakoća življenja.
– Tu mi je kafić, tu mi je šetalište, tu mi je Galerija, moja djeca su rođena u Americi i ovo je malo napravljeno na američki fazon – rekao je.
Ipak se malo amerikanizovao? Smije se.
– Jesam, s te strane jesam. Pričao sam sa ženom i ne znamo da li bi se naša djeca snašla da smo negdje na Dorćolu. Zato me je privukao Beograd na vodi – dodao je.
Kada je riječ o djeci, kaže da oboje govore srpski i da se ni oni neće amerikanizovati u velikoj mjeri jer dolaze u Srbiju svako ljeto, a i u Americi se druže sa ljudima iz bivše Jugoslavije.
– Osjećaju vezu sa ovom zemljom. Pričaju stalno o Srbiji, uče o istoriji. Njima je možda malo i teže jer nisu ni Amerikanci ni Srbi. Oni su generacija koja je rođena tamo, ali osjeća i pripadnost ovom dijelu svijeta. Društvo im je mješano jer idu u američku školu, a druže se i s našima – dodao je.
Priču završavamo sa Sarajevom gdje je rođen.
– Imam uspomene. To je kultni grad. Bio sam prošle godine i idem tamo svakih pet godina. Volim ga kao grad. Normalno, stvari su se promijenile. Ne mogu da kažem da me vuče, ali uvijek kada odem u Sarajevo, imam nešto u srcu. To je ipak moj rodni grad. I ljudi iz Sarajeva…teško je to objasniti, oni koji nisu iz tog grada ne mogu to da shvate – izjavio je.
Neš žuri na idući sastanak i nestaje među zgradama Beograda na vodi. Neko bi rekao, pravi američki biznismen. Ali, tako bi se vjerovatno ponašalo i izgledalo mnogo ljudi i u Srbiji da je neko na vrijeme razumio šta je pravi put za ovu zemlju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu