U prvim vijekovima hrišćanstava za vrijeme Bogosluženja su se uvijek palile svijeće i ta praksa je ostala takva do današnjih dana. Svijeće se pale kako bi razgnale mrak i prosvijetlile um svjetlošću Hristove istine.
Zašto se pale svijeće?
S jedne strane je za to postojala potreba: hrišćani, gonjeni od mnogobožaca, su se radi Bogosluženja udaljavali u podzemlja i katakombe, a ona su uglavnom služena noću, te se nije moglo bez svjetiljki. Ali sa druge strane i ono što je najvažnije, svjetlost je imala duhovni značaj.
– Kod nas se Bogosluženje nikada ne služi bez svetiljki, ali ih mi ne koristimo samo da bismo razgonili noćnu tamu – jer Liturgiju služimo pri dnevnoj svjetlosti, već radi toga da bismo pomoću njih izobrazili Hrista – svjetlost bez koje bismo i usred bijela dana lutali u mraku – govorio je učitelj Crkve Tertulijan
Svjetlost u pravoslavnoj crkvi izobražava nebesku Božansku svjetlost. Ona takođe označava i Hrista kao Svjetlost svetu, Svjetlost od Svjetlosti, Svjetlost istinsku, Koja prosvećuje svakog čovjeka, koji dolazi u svijet.
Spoljna svjetlost je puštana u unutrašnjost crkve samo kao odraz nematerijalne svjetlosti, i to u veoma ograničenoj količini.
Svjetlost u užem smislu u crkvenom poimanju predstavlja samo Božansku svjetlost, Hristovu svjetlost, svjetlost budućeg života u Carstvu Božijem. Time je određen i karakter unutrašnjeg osvjetljenja crkve. Ulje, kao i vosak, takođe označava čistotu i iskrenost čovjeka u njegovom poklonjenju Bogu. Ali ulje ima i svoje posebno značenje. Jelej je ulje plodova maslinovog drveća, maslina. Gospod je još u Starom Zavetu naredio Mojsiju da kao žrtvu Bogu prinosi čisti jelej bez taloga.
Kandilo, koje visi ispred ikone, simbolizuje drevni ognjeni stub, koji je po noći izveo Izrailj. Svijeće, koje gore na svijećnjaku, postavljene oko kandila, podsjećaju onoga koji se moli na kupinu, trnov grm, koji je gorio, ali nije izgorio, i u kome se Bog javio Mojsiju.
Kupina, koja je gorjela a nije sagorijevala je posebno bila praobraz Majke Božije. Svijeće, koje su postavljene po pravilnim krugovima, označavaju kola koja su uznijela svetog Iliju, a sami krugovi izobražavaju točkove tih kola.
Paljenje svijeća u crkvi je posebno djelo, koje je tijesno povezano sa pojanjem pjesama i sveštenodejstvima. Na svakodnevnim Bogosluženjima, kada se u svim molitvama izražava samo jedno: pokajanje, skrušenost i tuga zbog grijehova, i osvjetljenje je minimalno: ponegdje gori usamljena svijeća ili kandilo.
Kada se svijeće pale?
– Svijeće palimo u hramovima u spomen svetitelja i ugodnika Božjih i ištemo njihovo molitveno posredovanje, za nas i naše bližnje, pred Prestolom Božjim. Svijeće palimo u hramovima i za sebe i za svoje bližnje, žive i upokojene, i sa molitvom Bogu za zdravlje i spasenje nas, naših živih ukućana, srodnika, prijatelja, itd, kaže protojerej Milan Ristivojčević i nastavlja:
– Takođe, svijeće palimo za upokojenje duša dragih nam upokojenih. Pritom, treba da vodimo računa da paljenjem svijeća ne remetimo tok bogosluženja, da ne odvraćamo pažnju drugih i samih sebe od sadržaja i toka bogosluženja. Najbolje je da u hram dođemo prije početka bogosluženja da bismo upalili svijeće, molitveno se sjetili onih za koje svijeće prislužujemo, a potom aktivno, neometani i ne ometajući druge, učestvovali u bogosluženju.
– Svijeće i kandila palimo i u svojim domovima, o krsnoj slavi, o praznicima, u toku vršenja molitvenog pravila. Palimo ih prilikom upokojenja naših bližnjih, kao i na grobovima naših upokojenih srodnika, prijatelja, poznanika… Osim što su simvoli vječne božanske svjetlosti, svijeće i kandila su i naša žrtva na blagougodni miris Gospodu, pa treba nastojati da oni budu od prirodnog materijala (svijeće od čistoga pčelinjeg voska, a kandila sa prirodnim maslinovim uljem). Svijeće je poželjno paliti svaku pojedinačno za svako ime, a njihova veličina uopšte nije bitna.
Pravilno paljenje?
Kad god palimo svijeću (slavsku, božićnu, vaskršnju, za zdravlje živih ili za pokoj duša umrlih), prije nego je upalimo obavezno treba da se pomolimo Bogu, direktno ili preko Svetog u čiju uspomenu ovu žrtvu prinosimo.
Prije nego je upalimo prekrstimo se i poljubimo svijeću, na taj način iskazujući ljubav i poštovanje.
– Svakoj upaljenoj svijeći prethodi, dakle, molitva Bogu, podsećanje na ličnost kojoj svijeću namjenjujemo, obično cjelivanje svijeće i paljenje. A to da li ćemo upaliti manju ili veću svijeću, da li ćemo upaliti samo jednu svijeću i pomoliti se Bogu za cijelu našu porodicu ili sve upokojene srodnike i prijatelje, ili svakome ponaosob, zavisi često i od naših mogućnosti ili prostora u kome se svijeće prislužuju, kaže otac Dušan.
Gdje za žive, a gdje za mrtve?
Često vjernici pitaju gdje se pale svijeće za “žive”,a gdje za “mrtve”. To pitanje Crkva je odredila riječima „Svi su živi i svi su jedno u Hristu Isusu“. To znači da nema razlike gdje ćemo paliti svijeće za zdravlje i spasenje,a gdje za upokojene, jer nema mrtvih u Gospodu.
– Uobičajeno je i to nije pogrešna praksa, da se na gornjim čiracima pali za zdravlje i spasenje bližnjih, a na onim donjim, za pokoj duša-objašnjava Nikolić.
Preporuka je da se uzimaju svijeće od od čistog voska. Bolje je upaliti jednu voštanicu za sve, nego više parafinskih svijeća za svakog za koja se molimo, prenosi N portal.