Dok, kako piše „Foreign Affairs“, Rusija intenzivira svoje napade na Ukrajinu, sve je veći broj spoljnopolitičkih analitičara zabrinutih o mogućim potezima Kine u pogledu vojnog zauzimanja Tajvana.
Kinezi na tragičnu rusku akciju u Ukrajini gledaju, prije svega, kroz prizmu tvrde geopolitike, mišljenja su i na prestižnom think-tank u Londonu RUSI – Royal United Services Institute for Defense, uz prisutnu bojazan da bi Peking mogao iskoristiti novonastala dešavanja za nešto slično na Tajvanu.
Sličnog mišljenja je i republikanski kongresmen Michael McCaul, koji je nedavno izjavio na Kapitolu da „kineski predsjednik Xi sagledava slabosti na Zapadu i kako ih iskoristiti za svoje nacionalne ciljeve, i da svakako prati događanja u Ukrajini, ali da će odluka o korištenju sile protiv Tajvana ipak biti zasnovana prvenstveno na domaćim, a ne stranim faktorima“.
Najmnogoljudnije zemlje svijeta, Kina i Indija, nisu podržale rezoluciju UN kojom se Rusija osuđuje, a držeći hladno oko na realnoj geopolitici, ne podržavaju ni sankcije koje Zapad uvodi Rusiji. Nedavna izjava kineskog ministra inostranih poslova Wang Yia da Kina neće podržati sankcije koje Zapad uvodi Rusiji, to i potvrđuje.
Nije velika tajna da kineske banke istražuju načine ograničavanja svoje izloženosti i zaobilaženja zapadnih sankcija, kako bi nastavili da trguju s Rusijom. Sporazumi vrijedni vise od 100 milijardi američkih dolara u finansijama, energentima, tehnologiji i hrani, koji su potpisani tokom posjete ruskog predsjednika Pekingu početkom godine, naglašavaju svu dubinu njihovih ekonomskih odnosa.
Mada nije tajna da kineski lideri razmatraju oružano ujedinjenje sa Tajvanom, ozbiljnije nego bilo kada ranije u posljednjih 50 godina, kriza u Ukrajini ih je, ako ništa drugo, prinudila da sačekaju neki bolji tajming za akciju. Kada se govori o ovome treba imati u vidu da bi Xi Jinping na 20. partijskom kongresu u oktobru trebao obnoviti treći petogodišnji mandat predsjednika i da je malo vjerovatno da bi se prije toga upuštao u nešto poput vojne akcije na Tajvanu.
Kinezi na sve što se dešava na svjetskoj geopolitičkoj sceni, prije svega, gledaju kroz prizmu svojih dugoročnih interesa. Nedavna izjava kineskog predsjednika da se međunarodna situacija i dalje podvrgava dubokim i složenim promjenama, da je igra velikih sila sve intenzivnija, i da je svijet ušao u novi period turbulencija i promjena, kao i najava kinesko-ruskog partnerstva bez ograničenja početkom februara, u diplomatskim krugovima se tumači kao deklarativna podrška Moskvi, ali i kao najava kineskih globalnih ambicija.
Vašington se nije uspio prilagoditi usponu Kine, a prema mišljenju Johna Mearsheimeroma, profesora međunarodnih odnosa na univerzitetu Čikago, i autora nekoliko knjiga iz ove oblasti – američka liberalna opklada na Kinu nije uspjela, doček zemlje u svjetsku ekonomiju poslije Hladnog rata nije prouzrokovao da se otvori, liberalizuje i postane odgovoran učesnik u globalnom redu, a strategija američkog angažmana s Kinom rangirana je kao jedna od njenih najgorih vanjskopolitičkih katastrofa.
Kineski gambit se ukršta sa ruskim nastojanjima za revidiranje statusa quo. Rusija se očigledno oporavila i povratila snagu, i mada projektuje moć u prostorima sjevernog Artika i Atlantika, i Bliskog istoka, teško da može izgraditi neki novi rusko-centristički globalni red koji bi bitnije oslabio postojeći sistem.
Kinesko-ruska saradnja podstiče izglede da se dva američka rivalstva velike moći mogu spojiti u jedno takmičenje protiv autokratske ose dok njihovo uzajamno približavanje daje objema silama više prostora za manevar, uvećavajući problem Vašingtona na dva fronta, jer se Amerikanci sada suočavaju sa sve agresivnijom konkurencijom na dvije odvojena pozornice, udaljene hiljadama kilometara: istočnoevropskoj i indo-pacifičkoj.
Dobar poznavalac evroazijskih kretanja i autor nekoliko veoma čitanih knjiga u ovoj oblasti, brazilski novinar i geopolitičar Pepe Escobar, u poznatom časopisu „The Cradle“ upozorava da je cilj ruske i kineske politike regrutovati Njemačku u trostruki savez zaključavajući zajedno evroazijsku kopnenu masu – à la Mackinder u najveći geopolitički savez u istoriji, i prebacivanje svjetske moći u korist ove tri velike sile, a protiv anglosaksonske morske moći.
Nekadašnji američki predsjednik Ričard Nikson je znao držati odvojeno Rusiju i Kinu tokom vijetnamske krize, dok iz današnje Bajdenove administracije na njihovo blisko partnerstvo, izgleda, ne gledaju istim očima.
Kriza u Evropi može odvući američku pažnju dalje od indo-pacifika, ali su Vašington i njegovi saveznici već počeli sa formiranjem nove koalicije u indo-pacifičkom regionu kako bi provjerili Kinu. SAD su stvorile kordon sigurnosnog pakta koji uključuje Australiju i Novi Zeland, Japan i Filipine, raspoređujući pomorske snage kako bi reagovali na pokušaj kineskog preuzimanje Tajvana.
Treba imati u vidu i Sporazum o uzajamnoj odbrani između SAD i Tajvana iz 1955, koji je tada bio namijenjen da osigura Tajvan od potencijalne invazije Kine nakon kineskog građanskog rata na kopnu Kine, a koji je tokom Hladnog rata pomogao Amerikancima u oblikovanju politike zadržavanja u jugoistočnoj Aziji.
Vojna oprema opet postaje najtraženija roba, a ponovna dominacija vojnog lobija svjetskom globalnom pozornicom je u najavi. Njemačka je već najavila povećanje godišnjeg vojnog budžeta sa 30 na 100 milijardi američkih dolara, SAD planiraju povećanje vojnog budžeta sa 3,2 na 5 odsto GDP za narednu deceniju, očekujući da i ključni saveznici sa obje strane Evroazije urade slična proporcionalna povećanja.
(MSc Branko T. Nešković, diplomata i publicista)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu