Kako je to bilo svjedoči penzionisani učitelj Boško Vulić (89).
Kada je 1951. godine preuzeo službu u Borkovićima kod Banjaluke, u selu nije bilo ni škole, ni pismenih mještana, ali ni puta, vodovoda, struje… Prvo su Boško i njegova supruga, mlada učiteljica Stana, uz pomoć mještana sagradili malu kamenu školsku zgradu sa dvije učionice, a onda se prihvatili rudarskog posla. Danju su učili decu, a uveče odrasle seljane.
Nismo mi bili nikakav izuzetak. Tako je tada bilo svima. Učitelja malo, narod nepismen, a zemlja siromašna i razorena u ratu. Kad ti država kaže ideš u to i to selo, nema hoću – neću! Ako nema škole, kažu, napravi je, gdje ćeš decu učiti! Sjećam se da su prvi moji đaci sjedjeli na panjićima i pisali na stočićima, koje su donijeli od kuće – svjedoči Boško Vulić.
Nakon što su u Borkovićima opismenili hiljade djece i odraslih, izrodili i odgojili svoje sinove, koji će izrasti u intelektualce, u poznijim godinama Boško i Stana su uživali u penzionerskom miru u svojoj idiličnoj kući u Banjaluci. I tako do 2016. godine, kada je učiteljica Stana zauvijek napustila svog Boška i svoje đake, koje je uvijek nosila u srcu i do kraja života od njih primala razglednice i telefonske pozive pune topline.
Učitelj Boško danas je sam, malo teže se kreće, ali je još uvijek bistar kao potočić. I sjeća se svega što je sa svojom Stanom u svom selu proživio.
– Selo je bilo puno djece, imali smo Stana i ja 130 učenika. Radili smo u dvije smjene, sa đacima, a onda uveče kursevi opismenjavanja za odrasle. Moja Stana je učila seoske domaćice, kako da što bolje vode domaćinstvo i zašto je važno da redovno kupaju djecu. Mnogi đaci su u to doba imali vaške. Organizovali smo i kurseve krojenja i šivenja, a onda uveče, kad sve prođe, donosili smo vodu sa potoka, grijali je na šporetu i kupali našu djecu. Stana je peglala teškom peglom na žar i mi smo uvijek bili uredni, čisti i ispeglani, jer je učiteljska porodica morala biti primjer svima u selu – sjeća se stari učitelj. Kaže da su i u udarnička socijalistička vremena učiteljske plate bile male, ponekad i neredovne, ali se učitelji nisu bunili, jer su svoj posao doživljavali kao misiju.
Da bi se izborio za selo u kome je službovao, Boško Vulić se bavio i politikom i šezdesetih godina prošlog vijeka je bio odbornik u Skupštini opštine Banjaluka. Tadašnjim gradskim funkcionerima, a naročito Ljubanu Gavranoviću, ocu kasnijeg gradonačelnika Banjaluke Slobodana Gavranovića, bio je „beskrajno dosadan“, jer je stalno nešto tražio i kamčio za „svoje selo“. Tako je po opštinskim kancelarijama mjerkao stolice i stolove. Ono što bi razmaženi činovnici odbacili kao „rashodovano“ on je skupljao, popravljao i vozio u školu u Borkoviće. Sa onim što bi „pokupio“, često je satima čekao neki kamion i vozača spremnog da usput preveze njegovo blago. Tako se gradom pronijela šala: „Ako vidite na trgu neke stolice, nemojte ih bacati, to je učitelj Boško skupio po kancelarijama da vozi u svoje Borkoviće.“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu