Marjanović, koji je duboko zagazio u devetu životnu deceniju, u penziji je 26 godina, ali škola, učenici i prosvetiteljska misija u ratom opustošenim lijevčanskim i potkozarskim selima, još ga opsjedaju. On je učiteljsku školu u Banjaluci završio 1949. godine, a sljedeće raspoređen na rad u Donje Karajzovce.
U prvom i drugom razredu dočekalo me 88 učenika. Sa 19 godina preuzeo sam važan društveni zadatak i nastojao da ga, učeći od starijih kolega, obavljam odgovorno – sjeća je Momčilo svojih početaka. Tada je učitelj, kaže, u selu imao višestruku ulogu. On je bio važan društveni radnik čije obaveze nisu završavale odlaskom učenika iz škole.
– Učitelji su prosvjećivali seosku sirotinju u selima, koja je, u svakom pogledu opustošio Drugi svjetski rat. Bili smo vjesnici boljeg života, uvodili nove tehnologije u poljoprivredu, govorili o prednostima upotrebe vještačkog đubriva, novih sorti pšenice i drugog žita, prednostima elektrifikacije, važnosti zdravstvenog prosvećivanja – objašnjava Marjanović, ulogu učitelja u ovom kraju, pominjući bosonoge i goluždrave dječake i djevojčice svojih prvih generacija, željne znanja, odlučne da učenjem izgrade srećniji, bolji život.
– Mnogi moji učenici iz Kijevaca, gdje sam proveo 16 godina, gdje sam se oženio, dobio djecu, postali su ugledni i učeni ljekari, inženjeri, istoričari, umjetnici, predani nauci i društvenoj zajednici. Ima ih u cijelom svijetu i svaki susret sa njima vraća me u to vrijeme, kada se nije mnogo imalo, ali mnogo maštalo i željelo – kaže Marjanović.
Nedavno je sreo svoga školarca, istoričara i pjesnika Boru Majdanca koji živi u Beogradu, prisjetivši se prvih đačkih lekcija i nemuštih odgovora sramežljivih seoskih dječaka.
– U učionicama je vladala tišina, đaci su pažljivo pratili svaku lekciju, riječ i poruku učitelja. Pisali su kredom na malim tablama koje se lako brišu, nije bilo ni svesaka ni olovaka. U školu su dolazili blatnjavi, posebno u jesen kada zaredaju kiše, jer ni puteva nije bilo, išlo se stazama preko njiva – opisuje Momčilo uslove života i rada prije više od pola vijeka. Svaki uspjeh njegovih učenika raduje ovog uglednog učitelja, a svaka nesreća duboko ga potrese i rastuži.
– Moj dobri đak, ljekar Boro Šokčević koji se zalagao za susret bivših učenika u Kijevcima, iznenadnom smrću prije nekoliko mjeseci me doveo do očaja. Volio sam ga, cijenio njegovu upornost, predanost životnim ciljevima, njegovu posvećenost medicini i sklonost ka umjetnosti i slikarstvu, hrabrost u teškim porodičnim trenucima – govori Momčilo o svome bivšem učeniku.
Ovaj učitelj podsjeća da je i odnos prosvjetnih radnika, učitelja, nastavnika i profesora uveliko promjenjen, da je posvećenost nastavi i učenicima mnogo manja nego u vrijeme njegovog rada.
– Nekoliko godina radio sam u internatu, u krugu uprave sadašnjeg Doma zdravlja, gdje su bila smještena bolesna djeca, sa posljedicama Drugog svjetskog rata. Bilo ih je šezdeset. Mnogi su se poslije oporavili, ozdravili i nastavili pohađati redovne škole – opisuje naš sagovornik komplikovan nastavni proces u godinama i decenijama stvaranja tadašnje države, SFRJ.
Marjanović je bio i poslanik u opštinskim i republičkim organima vlasti, za šta su ga birali u Kijevcima, Cimirotima i Drageljima.
-U to vrijeme svi životni i društveni tokovi išli su preko škole, ona je bila bila posrednik i vjesnik svih novotarija. Đaci su raznosili pozive za sastanke, za vakcinisanje djece, za upis u školu, vijesti o svemu i svačemu… Novine smo dobijali jednom sedmično, nismo imali ni radija, ni tv prijemnika, znali smo samo za događaje u najbližem okruženju. Gradiška je bila daleko za Kijevačne, pa sam bio prinuđen, poslije kraće obuke, da injekcije dajem svojoj i tuđoj djeci ali i starijima, kada ih obori s nogu visoka temperature ili kakva druga boljka – vjerno i slikovito opisuje Marjanović nekadašnji život.
Štrudla na putu
Opisujući napredak u poljoprivredi, kada su seljaci umjesto „brke” počeli sijati pšenicu „talijanku”, Momčilo se sjeća anegdote koju često prepričava.
– Neki seljak ponio je punu torbu brašna iz mlina, naslonio je na školsku ogradu da odmori leđa pa veli, od kada je došla „talijanka” u selo, ja ostadoh bez leđa, a štrudle i na putu – ispričao nam je Marjanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu