Ako uzmemo u obzir to da je politika takva i rođena lišena dosljednosti i principijelnosti, sa jednom jedinom željom – da vlada, zaključak se nameće sam po sebi – takve su nam i političke partije, ali i njihove koalicije.
Udružuju se veliki i mali sa jednim zajedničkim ciljem – da postanu veći. Lišeni bilo kakve ideologije, a vođeni različitim interesima, ulaze u zagrljaj i sa onima od kojih su do juče glavu okretali. Ali, isto tako, kada osjete da ih taj zagrljaj „steže“, bez suze u oku potraže neki ugodniji. I tako u nedogled. Nastaju koalicije, nama nepojmljive, kako iz razloga dijametralno različitih političkih stajališta, tako i zbog ličnog antagonizma i konstantnih uvreda koje su bile sastavni dio njihove ranije retorike.
Ali, bilo bi šteta da ih sve nazovemo neprincipijelnim, jer se, moramo im priznati, ipak vode nekim principom – kako preći cenzus i osvojiti vlast. Interesnim ih, svakako, moramo nazvati, a programskim – nikako.
Jer, činjenica je da se iz godine u godinu sve više smanjuje programska distanca između partija, pa ih sada razlikujemo samo po nazivima, bojama i članovima. Ideologije nema, ali ima praznih priča, koje, ipak, ugodne uhu, vrata vlasti otvaraju. A, to je najvažnije.
Već je dobro poznato da su takva iznenadna prijateljstva i partnerstva glavna pretpostavka formiranja vlasti u višepartijskom sistemu, ali je, nažalost, još bolje poznato to da ruku pod ruku s lošim izbornim sistemom vješto prekrajaju volju građana.
Ali, kako ne bismo tražili „dlaku“ u tim iznenadnim partnerstvima, možemo možda pretpostaviti da su čitali Mešu Selimovića i njegove čuvene riječi „Ko oprosti, on je najveći“, pa su onda odlučili da zakopaju ratne sjekire i da sa svojim, nekada ljutim protivnicima, nastave zajedno koračati pod političkim nebom. Da budu najveći.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu