Pokazalo se da je šteta od konstantnog korištenja laptopa i mobilnih mnogo veća po đake, nego korist koju im donose. Učenici se odlično snalaze u virtuelnom svijetu, kreiraju zanimljiv digitalni sadržaj, ali su sa druge strane nesnađeni za stvarni život.
Otišlo je do te mjere da djeca ne znaju da sijeku makazama, ne znaju da drže olovku, ne znaju da hodaju unazad. Toliko su zavisni od društvenih mreža da svakog dana sate i sate provode na internetu.
Nismo Švedska, u digitalizaciju nismo takoreći ni krenuli, ali iste probleme već imamo. Đaci, po riječima nastavnika i profesora, izbjegavaju da pišu lekcije, nemaju koncentraciju da izdrže čas od 45 minuta, radije pričaju na engleskom nego na srpskom. Primjetan je nažalost i porast vršnjačkog nasilja.
Ove slike djeluju apokaliptično, imamo li nekog rješenja za našu djecu? Šta nam nudi porodica, zajednica, kako da ih animiramo i odvojimo od telefona?
Nude li šta naši političari? One starije generacije koje su odrasle šutirajući loptu, bez mobilnih telefona, kada je televizija bila jedini prozor u svijet. U kakve su oni osobe odrasli, jesu li ponosni na sebe?
Kada će nam osigurati da imamo standard kao u Švedskoj, pa da nam djeca u školama imaju besplatnu užinu, ormariće za knjige, da za ekskurziju ne moramo dati pola plate.
U kakve će nam ljude djeca odrasti, ne znam.
Ono što za sada dobro vidim jeste da generacija Z knjige čita u digitalnom obliku, nemaju predrasude prema drugim nacijama, nemaju problem da kažu svoje mišljenje, da promijene posao, ne žive u prošlosti. Oslobođeni su krutih pravila, briga.
Sve ono što su stariji zaboravili da budu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu