Svi oni su pripadnici brojne i raznolike srpske zajednice u Sloveniji.
Procjenjuje se da u Sloveniji živi oko 150.000 Srba, porijeklom iz BiH i Srbije. Samo u Ljubljani ih ima oko 25.000.
Ipak, na posljednjem popisu stanovništva se tek oko 40.000 ljudi, ili dva odsto žitelja Slovenije, izjasnilo kao Srbi. Sve su prilike da su mnogi pripadnici srpske zajednice iskoristi zakonsko pravo da se na popisu ne izjašnjavaju o etničkoj pripadnosti.
Čak 12 odsto popisanih u Sloveniji su se svrstali među „ostale“ ili nacionalno neopredijeljene.
– Srpska zajednica je daleko najbrojnija u Sloveniji. Neki su doselili još u doba SFRJ i ovdje stekli djecu i unuke, a neki su došli posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na to kad su se doselili, Srbi koji žive u Sloveniji imaju ista prava kao naši državljani. Jedino ne mogu glasati na izborima, ako nemaju slovenačko državljanstvo – kaže Sanja Ajanović Hovnik, ministarka javne uprave u Vlade Republike Slovenije.
Ministarka je državljanka je Slovenije, rođena je u ovoj zemlji i izjašnjava se kao Slovenka, ali odlično govori srpski, ili kako ga ona zove, „srpskohrvatski“. To joj je maternji jezik.
– Moja majka je bila Srpkinja iz Srbije, a tata Bošnjak iz Crne Gore. Kao i mnogi drugi „južnjaci“ došli su sedamdesetih na rad u Sloveniju i tu ostali – kaže Sanja Ajanović Hovnik.
I mnogi Srbi, koji u deželi žive već decenijama, uzeli su slovenačko državljanstvo i uklopili se u kulturu i način života svoje nove domovine. Ipak, ni oni, ni njihovi zemljaci, koji su se u Sloveniju doselili nakon raspada SFRJ, ne zaboravljaju svoj jezik i porijeklo, a u posljednje vrijeme se sve više okreću crkvi.
Paroh Borislav Livopoljac, starješina hrama Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani, jedine srpske pravoslavne crkve u Sloveniji sjeverno od Bele Krajine, ovdje je na službi od 2015. i dobro poznaje prilike.
– Iako nema svoje bogomolje, SPC ima parohije i crkvene opštine širom Slovenije. Nastojimo da Crkva bude sabirno sočivo svih Srba u Sloveniji – kaže paroh Livopoljac.
Podsjeća da su prvi Srbi u Ljubljani bili „fabrički radnici, koji su svoju djecu odgajali u barakama“, ali danas je, kaže, situacija znatno drugačija.
Istina, među novim srpskim useljenicima u Sloveniju najbrojniji su građevinci i vozači kamiona, ali je sve više i obrazovanog svijeta: ljekara, inženjera, IT stručnjaka i studenata.
– U Sloveniji ima posla i zarade su znatno bolje nego u Srbiji ili BiH, ali je i život skup. Recimo, solidna neto plata je oko 1.500 evra, ali samo za stan u Ljubljani valja izdvojiti od 600 do 800 evra mjesečno – kaže Livopoljac.
Kako sve to izgleda iskusio je i na ličnom primjeru, jer u Ljubljani živi sa suprugom i četvoro djece. Mada je sveštenička plata solidna, i popadija je zaposlena: radi u vrtiću i predaje vjeronauku. I druge popadije u Sloveniji rade, ili traže posao.
Uz svu skupoću, Slovenija je ipak dobra zemlja za život, zbog socijalne politike iz koje nisu isključeni ni došljaci.
– Školovanje je besplatno, kvalitetno i dostupno. Ko ima djecu ima pravo na dječji dodatak, na subvencije za vrtić, kao i za užinu i ručak u školama. Sve ove i mnoge druge pogodnosti dostupne su i našim ljudima, jednako kao i Slovencima – kaže Livopoljac.
Božo Radić (55) nije dobio priliku da njegova djeca koriste ove blagodeti. On je građevinski radnik iz jednog sela kod Prnjavora. U Sloveniji radi već 35 godina i sve što zaradi šalje kući svojima.
– Ne mogu dovesti porodicu, ne bismo imali od čega živjeti ovdje. Ni stan ne mogu iznajmiti, meni je to preskupo. Živim u dvokrevetnoj sobi s jednim zemljakom i taj smještaj plaćam 150 evra – kaže Božo.
Ako za vikend ne ode u zavičaj, nedjeljom dođe u crkvu, a nakon liturgije ostane na zajedničkom ručku u Parohijskom domu. Tu se vidi sa zemljacima i progovori koju, pa mu bude lakše.
U Parohijskom domu u Ljubljani održava se i nastava Srpske dopunske škole, u kojoj osnovci uče srpski jezik i ćirilicu, osnove srpske kulture, te predmet nazvan „Moja otadžbina“. U školi se organizuju i priredbe i radionice.
Ovu školu su u Sloveniji prije tri godine utemeljili Ministarstvo prosvjete Srbije i Ambasada Srbije u Sloveniji, u saradnji sa SPC i srpskim udruženjima. Pohađa je oko 1.200 djece, a samo u Ljubljani škola ima pet nastavnica, koje rade sa 27 grupa đaka.
Nastavnice Svetlana Todorović i Maša Vukadinović kažu da djeca dobro govore srpski i da većina njih piše ćirilicu, iako ovo pismo ne uče u redovnoj školi, a djevojčice i dječaci koji to pismo ne znaju, brzo ga nauče.
– U dopunskoj školi imaju priliku da uče o kulturi svog naroda, o Svetom Savi, Vuku Karadžiću i drugim značajnim ličnostima iz srpske istorije – kaže Svetlana Todorović.
Djeca sa rado dolaze u ovu “školicu”, a najviše vole spremaju priredbe.
-Zajedno stvaramo, pjevamo, crtamo, igramo. Trenutno, s radošću pripremamo Svetosavsku akademiju -kaže Svetlana.
Nika Janković (14), rođena Ljubljančanka, i Milica Petrović (13), koja je s roditeljima doselila iz Kraljeva kad je imala pet godina, i na odmoru razgovaraju na srpskom.
– Rođena sam ovdje, ali nisam Slovenka i nikad to neću biti. Najbolje se osjećam kad odem u Doboj, kod svoje bake. Čak razmišljam da se vratim tamo, čim napunim 18 godina – kaže Nika.
U Ljubljani je rođena i Sofija Marković (10), ali ona, za razliku od Nike, Sloveniju doživljava kao svoju zemlju. Ipak, smatra da, kao Srpkinja, treba da zna ćirilicu. Uostalom, dobro će joj to doći, kad ode u Beograd kod babe i djeda.
Irina Radić (9) u Sloveniji ima čak i baku i djeda, koji su ovdje doselili „prije mnogo godina“. I njeni roditelji su rođeni u Ljubljani, a u Bukovici kod Brčkog, odakle potiču, Irina ima još samo prabaku.
Priznaje da joj je lakše da priča slovenački. Na srpskom se često ne može sjetiti prave riječi.
– Drago mi je što ću ovdje naučiti da bolje govorim srpski, da mogu pričati s prabakom kad za praznike odem u Brčko – kaže Irina.
Milana Čubrila (27) iz Kozarske Dubice i njegovog zemljaka Danijela Mandića (39) nismo upoznali u “srpskoj školici”, nego jednoj ćevabdžinici u ljubljanskom radničkom naselju Fužine.
Oni nemaju problema sa srpskim, ali imaju sa slovenačkim jezikom i sa slovenačkim poslodavcima, pa i sa državom, koja, kako kažu, „stalno izmišlja neke propise, samo da im uzme koji evro“.
Milan i Danijel su vozači kamiona, dugoprugaši. U Sloveniju su došli prije nekoliko godina. Danijel pokušava da u deželu dovede i ženu i djecu, ali teško to ide.
– Iako zarađujemo znatno više, plate nam obračunavaju tako da ispada da radimo za minimalac i da nemamo dovoljno novca da bismo u Sloveniji izdržavali porodice. A to je prvi uslov za dobijanje porodične dozvole za boravak – objašnjava Danijel.
Na pitanje gdje žive, oni uglas odgovaraju: u kamionu.
– Svi mi živimo u kamionima, to nam je u Sloveniji i kuća i radno mjesto. Formalno nas prijave na neku adresu, koju očima nismo vidjeli. Ja, recimo, za tu prijavu plaćam 43 evra “stanarine” mjesečno – priča Milan.
Vozača kamiona ima i među Srbima u Celju, ali su znatno brojniji oni koji u ovom gradu imaju svoje kuće i stanove. Starosjedioci među celjskim Srbima su u deželu došli još šezdesetih godina prošlog vijeka, uglavnom kao fabrički radnici. Danas ovdje žive i njihova djeca i unuci.
I u Celju se Srbi, pogotovo oni stariji, okupljaju oko crkve. Oni na liturgiju dolaze u katoličku Crkvu Svetog Maksimilijana, u kojoj je srpska pravoslavna parohija “podstanar”.
– Naš hram u Celju je srušen još u Drugom svjetskom ratu, po Hitlerovom naređenju, i do danas nije obnovljen. Biskupija Celjska je našoj parohiji ustupila ovu crkvu na korištenje i od tada ovdje obavljamo bogosluženja – objašnjava paroh celjski Goran Šljivić.
Otac Goran u Celju služi već godinama i poznaje svakog svog parohijana. Nedavno mu je stiglo pojačanje iz Hrvatske. Iz Siska se doselio mladi paroh Veselin Ristić sa suprugom i troje djece. Najmlađi, Andrej, je još beba, ali redovno s mamom dolazi na liturgiju.
Među novim srpskim doseljenicima u Celju su najbrojniji mladići i djevojke koji rade u ugostiteljstvu. Tako će vas u jednoj od najpoznatijih celjskih picerija uslužiti Milan iz Niša.
– U ovoj piceriji ima nas 15 radnika, a samo jedan je Slovenac. Svi ostali su naši. Čak je i vlasnik picerije porijeklom Crnogorac – kaže Milan.
Na drugom kraju Slovenije, u Primorju, druga priča. I u Kopru, lučkom gradu na Jadranu, živi brojna srpska zajednica, ali tu zajednicu čine uglavnom studenti, istraživači i univerzitetski nastavnici.
Koparski Univerzitet „Na Primorskem“ prije desetak godina je postao magnet za najbolje srednjoškolce iz BiH, Srbije i Sjeverne Makedonije. Učenicima koji su pobjeđivali na takmičenjima nudili su stipendije i besplatnu školu slovenačkog.
Rektorica ovog Univerziteta Klavdija Kutnar kaže da su momci i djevojke iz zemlja bivše Jugoslavije njihovi najbolji studenti.
Minja Krstić iz Vranja u Kopru je završila osnovne studije, a potom magistrirala iz oblasti zaštite prirode, i to s najvišim ocjenama.
– Ostala sam na fakultetu kao asistentkinja i naučna istraživačica u jednom evropskom projektu. Od ove jeseni predajem studentima i to je za mene novi izazov – kaže Minja.
Njen profesor, dr Vladimir Ivović, molekularni biolog, prije 11 godina je napustio karijeru na Univerzitetu u Beogradu, da bi se preselio u Kopar.
– Sve je počelo kad sam od Evropske organizacije za molekularnu biologiju dobio stipendiju za gostovanje na ovom Univerzitetu. Došao sam na tri mjeseca i ostao. Dopao mi se i Kopar i Univerzitet i prihvatio sam objeručke njihovu ponudu za posao – kaže profesor Ivović, koji je danas pomoćnik šefice katedre za biodiverzitet.
Na povratak u Beograd ni ne pomišlja, pogotovo otkako je upoznao Sabinu Francek, novinarku TV Slovenija, koja je danas gospođa Ivović.
– Nisam ja jedini. I većina naših studenata iz zemalja bivše Jugoslavije nakon studija ostaju u Sloveniji ili odu u neku drugu zemlju Evropske unije – kaže profesor Ivović.
Onima, koji, eventualno, imaju problema sa savladavanjem slovenačkog jezika i uklapanjem u novu sredinu, na pola u šali, preporučuje da slijede njegov primer. Neka nađu momka Slovenca ili curu Slovenku i sve će im biti lakše.
