Potvrdila je to nedavno objavljena studija, u kojoj nevladine organizacije iznose iskustva iz Ukrajine, Jermenije, Gruzije i BiH.
Kako preživjeti rat i suočiti se s nasiljem u postkonfliktnim društvima, kakvo je i naše? Odgovor na ovo pitanje ponudile su autorke studije iz četiri države i aktivistkinje NVO, koje se bore za ljudska prava žena, među kojima su i fondacije “Udružene žene” Banjaluka i “Lara” Bijeljina.
Rat se nije završio
Ispostavilo se da, gdje god da se dešava, i koliko god da traje, rat ostavlja slične traume.
– Nisam se osjećala kao ljudsko biće. Poslije rata nikad se nije završio rat u mom životu. Svako veče sam čekala muža da slušam “za šta se on to borio”. Osjećala sam se toliko depresivno da nisam mogla da reagujem ni na šta, pa čak ni na nasilje – ispričala je jedna žena, obuhvaćena studijom.
Reklo bi se da je ova priča zabilježena u Banjaluci ili Sarajevu, ali nije. To je priča mlade Gruzijke, koja je nakon ratova u Abhaziji i Južnoj Osetiji završila u kolektivnom izbjegličkom centru, gdje živi i danas, 30 godina nakon okončanja sukoba.
Nije jedina. Kako su ustanovile aktivistkinje gruzijskog “Ženskog fonda Sukumi” u ovom, kao i u drugim postkonfliktnim društvima, nakon rata slijedi erupcija nasilja u porodici. Nasilnici su najčešće demobilisani borci, traumatizovani u ratu i ogorčeni u miru.
Znajući s čim se suočavaju aktivistkinje ovog fonda su, između ostalog, pokrenule i terapijski rad sa parovima. Bila je to prilika da mnogi ratni veterani osvijeste problem s kojim se suočavaju.
– Rekao sam sebi: izgubili smo sve u Abhaziji, ne želim da sada izgubim i svoju porodicu. Moram da je sačuvam – rekao je nakon terapije jedan demobilisani borac u Gruziji, sklon nasilju u porodici.
Suočavanje sa stvarnošću
Slična je situacija i u Jermeniji, iako je rat u ovoj zemlji u jesen 2020. potrajao samo 44 dana. Ali, nedavno je rat između Jermenije i Azerbejdžana ponovo planuo. Oružani sukob je trajao samo 24 sata, ali je ostavio duboke ožiljke.
U ovoj zemlji nema trajnog mira i samo je pitanje trenutka kada bi sukob opet mogao izbiti, a za žene to znači i opasnost od silovanja, seksualnog ropstva, trgovine ženama radi prisilne prostitucije.
Sa svim ovim izazovima suočile su se aktivistkinje jermenske feminističke organizacije “Krizni centar za seksualno nasilje”.
Priznaju međutim da se u prvom trenutku nakon izbijanja sukoba nisu “dočekale na noge” i da im je trebalo vremena da se suoče sa stvarnošću, kako bi se mobilisale, povezale sa drugim organizacijama u zemlji i inostranstvu i pomogle ženama žrtvama rata.
Prvo su se suočile sa naizgled banalnim, ali ozbiljnim problemima, kakav je manjak higijenskih uložaka, ženskog veša i drugih specifično ženskih potrepština u paketima humanitarne pomoći.
Nasilje u porodici krivično djelo
Slična iskustva vjerovatno pamte i žene iz ratom zahvaćenih područja u BiH, tokom rata devedesetih. Ali, ono što jugoslovenske ratove iz devedesetih i sukobe koji su se desili nedavno, ili koji još traju, razlikuje jeste upotreba društvenih mreža za stvaranje mreže podrške, razmjenu informacija i prikupljanje humanitarne pomoći.
Onlajn platforme se danas koriste i za pružanje psihološke i druge stručne pomoći žrtvama, koje žive u udaljenim mjestima ili izbjegličkim centrima, što se u Gruziji, na primjer, pokazalo kao dobar alat u borbi protiv nasilja u porodici, koje je u ovoj zemlji sankcionisano kao krivično djelo.
Mediji i društvene mreže su doprinijeli i promeni stavova javnosti o nasilju nad ženama i djecom, koje je, i u poslijeratnoj BiH shvatano kao “normalna pojava” i “porodična stvar”.
Svjedoče o tome i aktistkinje koje su, među prvima, prelazile entitetske granice i činile prve korake, ne samo u borbi protiv nasilja nad ženama, nego i u zalaganju za izgradnju mira u BiH.
– Prvi put smo prešle granicu entiteta u martu 1996. godine, samo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtona. U to vrijeme je postojala granična linija među entitetima. Išle smo u Zenicu, na konferenciju žena BiH, a potom u Bihać, da se sastanemo sa ženama iz BiH i Hrvatske – prisjeća se Nada Golubović, osnivačica Fondacije “Udružene žene”.
Stigmatizovane i u politici
Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije “Lara”, podsjeća da u to vrijeme ženske organizacije nisu bile dobro prihvaćene i često su bile stigmatizovane u politici.
– Kontekst u kojem se BiH našla bio je opterećen posljedicama rata, političkim podjelama, povratkom izbjeglica, nerazjašnjenim ratnim zločinima. U takvim okolnostima pokretati pitanje zaštite žene koju je muž zlostavljao bilo je isto kao da putujete svijetom čamcem na naduvavanje – kaže Radmila Žigić.
Ipak, žene su uspjele na tom putovanju. Otvorile su priču o ratnim silovanjima, a procjenjuje se da je u ratu u BiH silovano ili seksualno zlostavljano između 20 i 50 hiljada žrtava, mahom žena i djevojčica.
Prva nevladina organizacija koja je pružila podršku ženama silovanim tokom rata bila je “Medica” Zenica.
Ženske organizacije su zaslužne i za stvaranje nekoliko mreža NVO koje okupljaju mirovne aktiviste i aktivistkinje i one koji se bore protiv nasilja, kao što su “Sigurna mreža” i koalicija “Mir sa ženskim licem”.
Zaslužne su i za uspostavljanje mehanizama za zaštitu žena žrtava rodno zasnovanog nasilja, promjenu zakonske regulative i stavova o nasilju. Ali, priča o poslijeratnim žrtvama rata još nije završena.
Evropska mreža žena protiv nasilja
Studija pod nazivom “Sprečavanje i odgovor na rodno zasnovano nasilje tokom rata i u poslijeratnom okruženju” rezultat je višemjesečnog istraživanja u kojem su učestvovale “Udružene žene” Banjaluka, Ženski fond “Suhumi” iz Gruzije, Centar “Ženske perspektive” iz Lavova u Ukrajini i Krizni centar za seksualno nasilje u Jermeniji.
Projekat je pokrenula mreža “Žene protiv nasilja u Evropi” (WAVE) u saradnji sa OEBS.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu